U ponedjeljak je u Kinoteci održana premijera dokumentarnog filma redatelja Senada Šahmanovića o prvom hrvatskom i jugoslavenskom oskarovcu Dušanu Vukotiću. Bremenita atmosfera samog filma kasnije se prenijela i u redove publike tijekom panela koji je uslijedio.
Osobnom odlukom ovaj tekst je u rubrici recenzija, no djelomično će biti i izvještajnog karaktera jer je tema teška. Nekako smo u dokumentarnoj filmskoj sezoni koja se bavi žrtvama i nepravdom iz recentne nam ratne prošlosti. Zainteresirane publike za dokumentarni žanr možda ima i više nego bi se očekivalo, a objašnjenje toga možda treba potražiti u tezi da ljudi ne mogu biti taoci nepravdi. Teško je to trpjeti. Istina, kakva god bila, pak donosi duševnu katarzu i kao takva uvijek teži izbiti na površinu.
Film „Mirotvorac“ redatelja Ivana Ramljaka koji se bavi sudbinom usmrćenog osječkog policijskog zapovjednika Josipa Reihl-Kira recentni je najsvjetliji primjer hrvatske kinematografije i nekako je došao baš u vrijeme kad u hrvatskom društvu sve više jača fašizam koji dobiva i militantnu terorističku dimenziju. Svega dan nakon premijere filma o kojem će ovdje biti riječ, Split je potresao nemili događaj upada maskirane fašističke grupe koja je prekinula program srpske nacionalne manjine i rastjerala, kako se ubrzo doznalo, starce i djecu koji su se tamo zatekli.
Teror se tako počeo valjati ulicama baš u vrijeme kad je nekako krenuo i umjetnički proces suočavanja (zainteresirane) javnosti s nekim istinama koje dobrim dijelom objašnjavaju dio nasljeđa i zašto su nam sredine takve kakve jesu, tj. zašto se desetljećima dobar dio domicilnog stanovništva iselio iz zemlje i zašto se taj proces ne zaustavlja.
Naravno, taoci smo šovenstva politički uvezanog s korupcijom i kriminalom, pa u takvom besperspektivnom sklopu očekivano buja još jači ekstremizam prema ranjivim društvenim skupinama, između ostalih i prema umjetničkoj branši, uglavnom onima koji nemaju veze sa spomenutim uvezanim sklopom.
Umjetnici i intelektualci s jedne strane vjeruju da nas jedino suočavanje s istinom može izvesti na put nade i boljeg društva, šoveni pak imaju druge metode koje uključuju nasilje i stvaranje novih žrtava, a isključuju svaku činjenicu koja im se ne sviđa.
Film „Vude, ti si pobijedio!” o sudbini Dušana Vukotića iako je kasnio zbog raznih produkcijskih problema, uključujući i period korone, došao je nekako u pravom, ali nesretnom, trenutku. I to je tragična priča o žrtvi šovinizma, možda i najtragičnija iz sfere umjetnosti u devedesetima. Dušan Vukotić, naime nije poput Reihl-Kira nekome konkretno politički stajao na putu, on je bio čovjek koji je Zagrebačku školu animiranog filma proslavio u svijetu, naš prvi oskarovac kojeg je još 1961. pokušao vrbovati i Disney, kao što mu je ta ogromna kompanija odala i počast puno kasnije, implementirajući stil njegovog „Surogata“ u svoj animirani hit „Soul“.
On sam je Disneyevu animaciju apsolvirao već 1951. s debitantskim filmom „Kako se rodio Kićo“, da bi desetljeće kasnije nakon uspjeha „Surogata“ udario temelje avangardnom animacijskom pristupu kojeg je prigrlila i Europa kao svoj put u animiranom filmu. No kako je to lijepo sažeo Rajko Grlić, on je kao Crnogorac imao „loša krvna zrnca“ u devedesetima zbog čega mu je bio i fizički zapriječen ulazak u Zagreb Film koji je de facto stvorio i proslavio s još nekolicinom talentiranih animatora.
U filmu o Vukotiću govori sama kreativna krema ovih prostora, od kojih više među živima nisu Borivoj Dovniković – Bordo, Pero Kvesić, Milan Blažeković, Krunoslav Heidler, Nenad Pata i supruga Melita Andres Vukotić. Pored njih, redatelji Rajko Grlić, Hrvoje Hribar, Vinko Brešan, Želimir Žilnik, Midhat Ajanović, Darko Kreč i filmski kritičar i pisac Jurica Pavičić pričaju priču o tom fascinantnom kreativnom i neumornom duhu i ni sami se ne mire s nepravdom koja mu je davno nanesena.
„Svi ti koji su bili protiv njega su se trudili da Vukotića svedu na vlastitu mjeru“, priča tako Vinko Brešan i jasno vam je da je ta mjera bila ponižavajući uskogrudi šupačko-šovenski kavez. Velikan je tada doslovce bio izbrisan, a kako je njegova pokojna supruga Melita Andres Vukotić posvjedočila to poniženje je Vukotiću aktiviralo dijabetes koji je s tugom stvorio smrtonosni koktel od kojeg je ubrzo preminuo.
Film ilustrira već na samom početku činjenicu da Vukotićev rad do današnjeg dana nije valoriziran na pravi način. Naime, dobio je on ulicu, ali u pripizdini zagrebačke šoping zone, slično kao i Milan Mladenović, u svojevrsnim zonama nenastanjivosti, tek toliko da se s figom u džepu može reći da je postojao.
Redatelj Senad Šahmanović je pak napravio odličan filmski posao prekopavši televizijske arhive u četiri nekadašnje republike bivše Jugoslavije (pa se period korone tu pokazao korisnim), no nije upao u zamku romantiziracije prošlosti već se trudio oslikati tu, u mnogočemu kontradiktornu, jugoslavensku zajednicu koja je, kako je netko od sugovornika u filmu to dobro rekao „s jedne strane imala i Coca-Colu, i disko klubove, i američke filmove i avangardnu umjetnost prepoznatu u svijetu, a s druge strane vojne parade i sletove kao u Sjevernoj Koreji“.
Napravio je i izuzetno efektan prijelaz iz jednog od ponajboljih Vukotićevih djela, tj. kombiniranog animirano-igranog filma „Igra“ u doku-ratne devedesete, a bome isplivala su i neka suspektna prezimena u filmu i jedna duboka autentična isprika za situaciju iz Zagreb Filma, tako da ne manjka neočekivanih momenata ispunjenih katarzom.
Praznog hoda nema, obzirom da je riječ o filmu koji traje nekih 70 minuta. Teško je reći bi li držao tenziju da je duži za dvadeset minuta, no možda je ovako i bolje obzirom da sam dobio informaciju da se počeo prikazivati i u nekim školama, na zahtjev tih istih škola.
Atmosfera ispunjena emocijama, ali i tenzijama nastavila se nakon projekcije na panelu na kojem su sudjelovali Šahmanović, scenarist Veljko Krulčić i Rajko Grlić, jer u publici su očigledno bili i akterice iz nekadašnje mučne epizode u Zagreb Filmu koje su tada bile na Vukotićevoj strani svjesne nepravde, kao i jedna novinarka koja je svojevremeno to istraživala i o svemu pisala. Stvari su se počele zahuktavati s evociranjem sjećanja, jer kao što je već kazano, ljudima je teško biti taocima nepravdi, kao i što je teško šutjeti u ova i ovakva vremena koja sve više podsjećaju na te tmurne devedesete.
Pitanje je koliko bi sve potrajalo da se na kraju nije došlo do konsenzusa da su „to, nažalost, bila takva vremena i da tome upravo i služi film ‘Vude, ti si pobijedio!’“ koji je upravo na svom putu do neke eventualne utješne pravde. A možda ju je Grlić načas te večeri i pronašao kad je rekao da svi mrtvi (što fizički, što umjetnički i povijesno) svi oni koji su napravili Vukotiću to što su mu napravili, no da kako god bilo, njegovo djelo neće biti zaboravljeno.
Što se tiče svijeta, zasigurno neće. Što se tiče nas ovdje, izgleda da smo ušli u novi ciklus izgradnje ponižavajućeg uskogrudnog šupačko-šovenskog kaveza. Pa pripazimo se zbog nepravdi koje nam tek predstoje i filmove koji će se neminovno snimati o njima za nekih 20-30 godina.
Ocjena: 8/10
(Sekvenca, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
