Australski bend na novom nam je albumu servirao sedamdeset uzbudljivih post-rock minuta u kojima nećete pronaći ni sekunde praznog hoda.

Kao jedna od istaknutih podvrsta suvremenog eksperimentalnog rocka, post-rock se među nedovoljno upućenima često doživljava kao žanr koji se može konzumirati usput, bez punog slušateljskog angažmana. Ambijentalna obilježja, bogata zvučna tekstura i težnja neuobičajenim, produženim strukturama mnoge će navesti na to da post-rock pokušaju koristiti kao neku vrstu pozadinske glazbe.
Ipak, eksperimentalnost, emotivni potencijal i dinamički kontrasti spriječit će njegovo svrstavanje među bezlične žanrove koji služe isključivo za to da bi u različitim društvenim situacijama odagnali tišinu. Ako ste mu skloni, dobar post-rock potpuno će vas zaokupiti te nema govora o tome da ga koristite kao pozadinsku glazbu dok pokušavate obavljati neki ozbiljniji posao. Uz vješto skladanu, izvedenu i produciranu post-rock kompoziciju možda je moguće baviti se tjelovježbom, brisati prašinu ili prati posuđe, ali nije moguće, primjerice, pisati. Vjerujte mi, probao sam…
Australci We Lost The Sea svakako pripadaju bendovima uz čiju se glazbu ne može pisati. Unatoč ozbiljnom trajanju njihovih albuma – samo jedan od pet dosad objavljenih kraći je od sata – bit će potrebno tek malo slušateljskog truda da biste savladali brojne složene i razvedene zvučne krajolike. Drugim riječima, njihove je kompozicije lako zavoljeti.
Prve dvije zbirke bile su doduše obilježene growlingom pjevača Chrisa Torpyja, što je donekle remetilo prepoznavanje privlačnih i slojevitih melodijskih struktura. Međutim, od 2015. godine i objave potpuno instrumentalne zbirke „Departure Songs“, We Lost The Sea napustili su dotad prevladavajući amalgam death metala i post-metala te su se razvili u punokrvnu post-rock formaciju.
Upravo im je spomenuti album – maleno remek-djelo – donio status kultnog benda, onoga čiju glazbu slušaju dobro upućeni znalci. Ipak, remek-djela, koliko god malena i nedovoljno zapažena bila, najčešće ne nastaju iz komforne situacije, već nakon prijelomnih životnih trenutaka ili traumatičnih događaja. Tako je bilo i u slučaju ovog albuma. „Departure Songs“ duboko je obilježen tugom zbog smrti pjevača Chrisa Torpyja te je u inspiracijskom i strukturalnom smislu konceptualan album.
Prema tvrdnji Marka Owena, osnivača benda i gitarista, ovdje se tematiziraju epska povijesna putovanja izuzetnih pojedinaca obilježena velikim uspjesima, ali i bolnim neuspjesima. Tako će se na ovoj cijenjenoj zbirci, primjerice, naći kompozicija koja svjedoči o pustolovinama Bogatira, lika iz istočnoslavenske mitologije, viteza velike snage i hrabrosti, ali i ona koja slavi život nesretnog Davida Shawa, glasovita australskog ronioca koji je prije dvadesetak godina poginuo pokušavajući na površinu izvući tijelo utopljenog kolege.
Aktualan album „A Single Flower“ objavljen je nakon poduže pauze, šest godina nakon ploče „Triumph and Disaster“ koju je kritika ocijenila inferiornom u odnosu na prethodno spomenuto remek-djelce. Međutim, očito je da je vrijeme koristilo Australcima jer su nam ovaj puta servirali sedamdeset minuta izuzetno uzbudljivog post-rocka.
Ipak, ništa se osobito nije primijenilo u cjelini zvučne slike, pa možemo zaključiti da se na novoj zbirci ne korača nekim novim smjerovima. Riječ je samo o tome da je samosvojan izričaj uspostavljen na albumu „Departure Songs“ ovdje primijenjen krajnje promišljeno, pa na šest novih stvari, od kojih posljednja traje čak dvadeset i sedam minuta, nećemo pronaći ni sekunde praznog hoda. Ovdje doista nema takta koji će vam se učiniti suvišnim.
Već prva kompozicija, naslovljena „If They Had Hearts“, donosi širok spektar emocija koje će se pojavljivati na čitavom albumu. Blaga, suzdržana melankolija postupno će prelaziti u snažan očaj i žestok bijes, da bi na koncu završila u opuštajućem smiraju. Dio je kritike zamijetio kako se ovdje koriste već dobro prokušane post-rock formule, od postupnog rasta glavnih melodijskih dionica do kontrastiranja tiših i sporijih dijelova s glasnijima i bržima.
Iako se s ovom općom opaskom možemo složiti – jer We Lost The Sea doista grade kompozicije na temeljima sada već klasičnih obrazaca post-rocka – na ovom je albumu postupak slojevitog rasta kompozicije do vrhunca – ono što se u stručnoj terminologiji na engleskom jeziku označava kao build-up – proveden vrlo pažljivo i vješto, što slušatelju pruža iznimno zadovoljstvo. Čini nam se da koračamo dobro poznatim teritorijem, ali uz svježinu i uzbuđenje koje dosad nismo iskusili.
Jedna od središnjih kompozicija novoga dugosvirajućeg uratka svakako je „A Dance with Death“, deset minuta dugačka glazbena epopeja koja pokazuje sve skladateljske i izvođačke snage benda. Gitare su, gradeći melodijske slojeve poput svojevrsnog glazbenog složenca, u prvom planu, dok ustrajan bubanj precizno diktira postupan rast, sve do zvučne oluje koja ima značenje katarze.
Riječ je o gitarski iznimno snažnoj stvari koja će nas na vrhuncu natjerati na nehotični headbanging. Naposljetku, ne može ni biti drugačije u bendu s tri gitarista. „Everything Here is Black and Blinding“ i „Bloom (Murmurations at First Light)“ također posjeduju svojevrsnu kaotičnu gitarsku kvalitetu blisku heavy metalu, pa možemo zaključiti da se upravo u pomno promišljenim gitarskim dionicama skriva i najveća kvaliteta ove zbirke.
Ipak, cjelina nudi značajnu raznolikost. U najkraćoj stvari „The Gloaming“ tako se pojavljuju klavir i gudaći instrumenti, stvarajući svojevrsnu emocionalnu pauzu pred grandiozan završetak, najdužu „Blood Will Have Blood“. Ova kompozicija, koja čini gotovo polovicu albuma, vrhunac je nove zbirke, pokazna vježba o tome kako se stvara kvalitetan i uzbudljiv post-rock, a kojim se – unatoč izostanku stihova – može poslati snažna poruka o suvremenom društvu. Naslov je, naime, glasovit citat iz Shakespeareova „Macbetha“ koji upozorava na to da svako nasilje uvijek rezultira novim nasiljem, stvarajući zlokobnu spiralu bez kraja. Toj spirali danas svjedočimo širom našeg planeta…
U glazbenom smislu, We Lost The Sea nas ovdje pozivaju na emotivno putovanje od duboke tuge do nesputane sreće i natrag, vodeći nas tihim, melodičnim dolinama sve do glasnih i uzbudljivih vrhova. Neki će prigovoriti trajanju – mojoj je kćeri, primjerice, i pjesma od pet minuta preduga – ali meni, koji nikad nisam bio sklon punkerskoj izravnosti i kratkoći, dvadeset i sedam minuta posljednje stvari na ovom odličnom albumu bit će upravo odgovarajuće dužine. Taman, ni minute predugo, ni minute prekratko.
„A Single Flower“ album je iznimne dubine i slojevitosti, neočekivani trijumf benda za kojeg nam se učinilo da je ušao u razdoblje duže hibernacije, pa zapravo nismo unaprijed znali što nas ovaj puta čeka. A dočekala nas je zbirka koja se kvalitetom približila njihovu najznačajnijem izdanju, spomenutom remek-djelu objavljenom prije deset godina. Važno je, konačno, istaknuti i da je novi album, unatoč natprosječnom trajanju, iznimno privlačan te lako savladiv. Svi koji vole ovakvu vrstu glazbe to će zasigurno znati cijeniti.
Ocjena: 9/10
(Bird’s Robe Records, 2025.)