Whitesnake u Domu sportova – nostalgični trip uz pjesme o ljubavi i jebanju

Whitesnake je u Domu sportova u subotu proslavio 35 godina karijere, a što se tiče Davida Coverdalea, on je proslavljao 38. godinu otkada je kao prvi gostujući britanski hard rock frontmen u povijesti zapjevao u Zagrebu.

Whitesnake u Domu sportova (RDD)

Nekako se već uvriježila zabluda u zadnje vrijeme oko toga kako Whitesnake pripadaju predstavnicima američkog hair metala koji je svoj vrhunac imao krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Činjenica jest da je David Coverdale iskoristio taj val i na trenutak među glazbenike uveo nogometnu praksu skupih transfera kad je Stevea Vaia maznuo Davidu Lee Rothu, i odmah se postavio kao velika zvijezda, ali je također i činjenica da je i tada imao veteranskog staža iza sebe. Bio je drugi pjevač Deep Purplea, a Whitesnake je po svemu izdanak plejade velikih i popularnih britanskih imena hard rocka s kraja 70-ih i početka 80-ih. Bilo je to vrijeme kad je bilo teško pohvatati konce stalnih izmjena članova u velikim sastavima poput Deep Purplea, Black Sabbatha, Rainbowa, Whitesnakea… Činilo se da je svako imao staž u svakom bendu.

Ne treba ni gubiti iz vida kako je upravo Coverdale bio frontmen Deep Purplea kad su ovi decibelima izbombardirali zagrebačku publiku 17. ožujka 1975. godine, a riječ je bio o prvom hard rock nastupu u Hrvatskoj i uvjetno rečeno drugom u tadašnjoj Jugoslaviji, jer ovdašnji povjesničari rock gostovanja drže da su prvi strani hard rock koncerti bili oni grupe Status Quo u Beogradu i Zrenjaninu 1971. godine. Druga je stvar koliko to ima smisla gledano iz današnje perspektive. Dakle Coverdale je istinski veteran po pitanju rock zbivanja u gradu, pa i ne treba čuditi što je u subotu velika dvorana Doma sportova bila sasvim solidno ispunjena, po slobodnoj procjeni negdje između četiri i pet tisuća posjetitelja.

Coverdale je bio uistinu dobro raspoložen. Slavio je 35 godina postojanja Whitesnakea u ‘godini zmije’. Kad je primijetio priličan broj mlade publike našalio se i kazao kako vjerojatno među njima ima i njegove djece. Obzirom da je Mr. seks simbol tu bio ’75., ta konstatacija možda i nije bila daleko od istine. A slavio je uz ljubavne pjesme i pjesme o jebanju – kako je poručio u istom onom već desetljećima nepromijenjenom gardu mačo tipa koji se tijekom koncerta svako malo hvatao za srce i muda, ovisno koji stih je pjevao. Anakrono dolzaboga kad se uzme u obzir koliki put je prevalio rock u zadnjih dvadeset i kusur godina, ili jednostavno muškarcima izgleda više nije dozvoljena mačo poza, do nekog novog ulaska u modu. A Coverdale i dalje ustrajno zauzima tu pozu, gotovo kao živi povijesni artefakt.

Dakle nastup Whitesnakea je bio blast to the past sa svim nekadašnjim atributima koji su tada bili gotovo uobičajeni na svakom hard rock nastupu. Gitaristi Reb Beach i Doug Aldrich imali su gitarske solo točke, računajući i mali cutting heads duel, najmlađi među njima, basist i usnoharmonikaš Michael Devin također je imao svoj solo dio, a posebno glasno odobravanje dobio je legendarni bubnjar Tommy Aldridge, koji ravnopravno s Coverdaleom spada u društvo hard rock legendi. Šezdesettrogodišnji bubnjar čije udaranje membrana i činela i dalje po ispaljenoj energiji izgleda kao ludovanje ‘Zvijeri’ iz Muppet Showa. Čovjek koji je svirao s Thin Lizzy, Ozzyjem Osbourneom, Garyjem Moorom, Tedom Nugentom, Pat Travers Bandom i Black Oak Arkanzsas, u svom solu je odao i počast John Bonhamu odbacivši palice u publiku i nastavivši golim rukama vrtjeti neki svoj „Mobby Dick“ unutar „Steal Your Heart Away“.

Coverdaleove glasnice su, obzirom na zahtjevne dionice svojih originalno otpjevanih pjesama, izdržale i stari frajer se još uvijek ne da, iako je neke stvari pjevao kroz zube. No lisac je okupio odličan bend u kojem svi instrumentalisti harmonijski pjevaju poput zbora slavuja, čime publika nije bila nimalo lišena snage refrena koju su oni imali kad ih je Coverdale pjevao sam u prošlosti. Bilo je to jasno već nakon uvodnih „Give Me All Your Love Tonight“ i druge „Ready An’ Willing“.

Srednji dio koncerta je zbog njegovog odmaranja glasnica i instrumentalnog meddleya bio najdosadniji (bar meni), jer sam se negledao i naslušao tih gitarskih solo trikova koji uzdižu tehniku, a potpuno brišu emociju i bilo kakav smisao, osim onog da frontmen dođe do zraka. Drugi dio koncerta je Coverdale ‘povukao’ prilično snažno. „Best Years“, „Bad Boys“ i „Children Of The Night“ su bile spojene u jednu pjesmu, da bi nakon toga Whitesnake podigao adrenalin dvorane s najvećim hitovima „Fool For Your Loving“ i „Here I Go Again“ čime je nakon sat i dvadeset minuta završen službeni dio.

Na bisu je cijela dvorana pjevala „Ain’t No Love in the Heart of the City“, potom je David A capella izveo prve dvije kitice Purpleovog klasika „Soldier Of Fortune“, da bi posljednji veliki prasak uslijedio na „Still Of The Night“ kad je sve podsjećalo vjerojatno na onu noć kad su Deep Purple prije 38 godina nastupili u istoj dvorani i to po glasnoći. Je li tonac na bisu poludio ili je to bila smišljen scenarij, nije toliko ni važno, ali glasnoća u odnosu na početak koncerta bila očita. Iz razglasa je buka doslovce parala uši i stvoren je onaj moment iz davne nam prošlosti kad nije bilo ograničenja razglasa na 100 decibela i kad je publika bend koji ih zgromi glasnoćom na koncertu doista držala kao neku vrstu polubožanstva. Primjenili su sinoć tako Whitesnake i taj stari oprobani trik i bez sumnje uspjeli, jer klinci koji su po prvi put osjetili kako je to kad buka otpuše mozak nakon „Still Of The Night“ danas sigurno nemaju dvojbe o veličini Whitesnakea. Svakako zanimljiv moment prisjećanja na jednu veliku glazbenu karijeru i vremena kad su glasni giganti hodali Zemljom, a svakako je bila i lijepa gesta Davida Coverdalea kad se sinoć i prisjetio pokojnih kolega koji su tijekom njegovog tridesetpetogodišnjeg upravljanja Bijelom zmijom dali svoj obol, a to su bili Jon Lord, Cozy Powell i Mell Galley.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X