Why? u Purgeraju – vesela depresija

Kako je jučer dočekan i ispraćen ‘Why?’- bend je u tweet dimenziji sažeo pridjevom glorificiranja i zahvalom za kvalitetno provedeno vrijeme…

Why? u Purgeraju (Foto: Tomislav Sporiš)

Centar za mlade Ribnjak, u kojem na prvom katu od ove sezone obitava klub Park današnji oblik dobio je 1979. godine. Zanimljiv arhitektonski zahvat uoči ‘ludih osamdesetih’ izgrađen je na mjestu starog kluba/omladinskog doma/tko zna čega već u centru možda i najljepšeg zagrebačkog parka što mu daje dugu povijest ostvarivanja kulturnih i zabavnih sadržaja u Zagrebu. Naše bake, mame, tete i kume tamo su se nalazile sa svojim simpatijama i sigurno će vam imati što reći o tim danima kad su stabla u parku bila samo malo tanja.

Sinoć je u Parku zasvirao Why? “Koliko je prošlo, dvije, tri godine?” Obratio se publici  Jonathan “Yoni” Woolf nakon odsviranih nekoliko pjesama i nakon što je vjerojatno u publici prepoznao vjerne obožavatelje kojima je kasnije čak i  namignuo  da imaju što raditi i nakon koncerta.

Why? su na pozornicu izašli kratko nakon 23 sata, nakon polusatnog solo nastupa Sarah Winters na klaviru, odnosno prekrasnom primjerku Rhodes orgulja. Introspektivni i nježan nastup koji je obuhvaćao njen autorski opus, ali i nekoliko obrada počeo je s “Cry Me a River”. Iako još nije službeno (jer nije na Wikipediji) Sarah je član benda. Osim potpuno zbunjenog poziranja s bijelom gitarom na kraju koncerta, način na koji je orguljama usredotočeno povezala čitav melodijski pravac Why? opusa bio je dojmljiv.

Krenuli su s “Dirty Glass/Good Friday” , predigra je bila ubrzo gotova, razmjena energija benda i publike neometano je cirkulirala. Zvuku kojem u Parku do sada više prigovaraju nego što mu se dive je bio pristojan, doduše kad si spremna na katastrofu sve je bolje od očekivanog – prilično bezvezna filozofija apokaliptičnog ‘kraja vremena’, ali očito dobro radi.

Manijakalno raširenih očiju i povremeno duhovito koreografirajući u ritmu, Yoni se ne zaustavlja u sipajunju stihova pretežno iz ‘osobnog iskustva’ čije značenje i uopće mogućnosti razumijevanja značenja ponekad zahtijevaju previše angažmana. Yoni je u centru, okružuje ga bend u pomalo psihodeličnom postavu: s lijeve i desne strane marimbe (jedna drvena, jedna metalna) ukomponirane s bubnjarskim setom čine bogati ritam dopunjen još bas gitarom u Dougovim rukama. Doug McDiarmid, koji bi da se kojim čudom Why? nije stvorio u Cincinnatiju već kod nas, u bendu nosio nadimak “Dugi” stoji tako odmah iza frontmena, podebljava njegov vokal i daje prilično pomaknutu sliku čovjeka koji na neki način ‘pjeva iz tuđeg grla’. Okružen sa Sarah na orguljama i Liz Hodson na manjem električnom ksilofonu, kad Doug uzme gitaru ona preuzima bas. Na pretposljednjoj pjesmi, “Distance” koja je jedina napravljena za samo jedan marimba-bubnjarski set, Why? se sažme u formu gdje su im djevojke gotovo suvišne, osim naravno kad je sklad prizora i smisao za odijevanje u pitanju.

Atmosfera je bila dobra jer su iskreni fanovi ispunili sav prostor pred pozornicom i unisono pjevali gotovo svaku pjesmu. Depresivno ironični stihovi u hip-hop maniri letjeli su u publiku, dok je glazba pozivala na indie rock čagicu uz blago američki folk prizvuk. Izuzevši svega nekoliko pjesama nastup u zagrebačkom Parku bio je kompilacija zadnjeg albuma “Mumps, Etc.” i drugog, iz 2008. “Alopecia”.

Zašto nije bilo više publike na Why? Zašto cigarete idu na živce frontmenu benda Why? Zašto nastupa u šlapama taj dečko iz Why? Besmisleno je uopće pomisliti odgovoriti, kao i pitati “Zašto se zovu Why?”.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh