Brkati slikar, pjesnik i muzičar dostavio je posljednji album vrijedan slušanja iz 2024. godine.
U tražilicu našeg portala upisao sam ime Billyja Childisha i ostao šokiran da nisam dobio nikakav rezultat. Ovaj engleski slikar, pisac, pjesnik, fotograf, filmaš, pjevač i gitarist možda i nije golema zvijezda u ovim krajevima, ali da ni jedan od stotina albuma koje je dosad ostavio iza sebe nismo recenzirali, takvo što si jedan glazbeni portal koji drži do sebe ne bi smio dopustiti.
Prije svega, mora vam biti jasno da ne pretjerujem kad govorim o stotinama njegovih albuma. Wild Billy Childish ima više bendova nego neki bendovi albuma, a s nekim od svojih bendova ima i dvoznamenkaste brojeve albuma. Nabrojiti imena njegovih sastava čini se kao jalov posao. Wikipedia posebno izdvaja Thee Milkshakes i Thee Headcoats, sam Billy na Bandcampu im dodaje još i The Pop Rivets te The Buff Medways, a od kraja sedamdesetih dosad nanizali u se još mnogi kao što su Thee Mighty Caesars ili pak u novije doba CTMF.
Većina navedenih bendova stvara glazbu na tragu garažnoga rock and rolla i punka, s povremenim skretanjima u surf ili egzotiku, a glavna im je značajka nepromjenjiva DIY estetika i lo-fi kvaliteta zvuka. Naravno, ponekad i nije lako razlikovati jedan Childishev bend od drugoga, no bitno je da je tu on glavom i brkom kao konstanta i autorski motor sviju iteracija.
Imati više od stotinu albuma iza sebe veliko je postignuće za svakoga, a pogotovo za nekoga tko se iznad svega smatra likovnim umjetnikom (jedan je od osnivača pokreta poznatog kao “stuckism”) ili pjesnikom, a tek onda možda glazbenikom. Ipak, ne može se poreći Billyjevo zanimanje i ljubav prema glazbi, kad svako toliko okupi neki bend koji će istraživati neki drugi žanr koji mu se sviđa, pa je tako grupa koju je nazvao The Chatham Singers aktivna od sredine prvog desetljeća ovog stoljeća, a njihovo područje interesa je čikaški blues pedesetih i šezdesetih, uz dodatke rhythm and bluesa.
U posljednjem tjednu prošle godine The Chatham Singers objavili su ploču “Step Out!” svojevrnu polukompilaciju koja donosi mnoge od pjesama koje su dosad bile dostupne na singlicama koje bi bend dijelio na svojim nastupima, pa bi bile brzo razgrabljene i nakon toga nedostupne. “Neke su rjeđe od drugih, s neke su gore od drugih,” tako to opisuje Childish u popratnom tekstu izdanja.
Moglo bi se dodati i da su neke, očekivano, obrade hitova iz zlatnog doba Chicago bluesa i velikana kao što su Muddy Waters (klasik “Rollin’ And Tumblin'”) ili Willie Dixon koji je zastupljen s dvije kompozicije, hitom “I Just Want To Make Love To You” te “Meet Me At The Bottom”, kao uostalom i manje očekivana Billie Holiday čiju “Fine and Mellow” obrađuju, a “I Love My Man” koji rodno obrću u “I Love My Woman”. Isto tako valja spomenuti i “King Bee” bluzera Slima Harpa.
Album otvara Childishev naslovni original, i ono što će zvučati kao najveća pohvala njemu i bendu jest činjenica da bi bilo teško razlikovati autorske pjesme od obrada kad potonje ne bi bile toliko slavne da ih valjda i prosječni slušatelj vjerojatno može prepoznati. Drugi razlikovni ključ treba potražiti u tekstovima pjesama, budući da Childish često odluta u nadrealizam sličniji pjesmama Boba Dylana iz sredine šezdeseetih nego li recimo Howlin’ Wolfa ili nekog od drugih autora čiji zvuk The Chatman Singers nastoje kopirati.
Budući da držim kako je manje-više svaki Childishev album vrijedan barem jednog ili dva slušanja, “Step Out!” se po tom pitanju ne razlikuje od preko stotinu svojih prethodnika, a dodatnu će privlačnost imati za sve one koji su skloni zvuku bluesa stare škole i mogu uživati u snimkama iz kućne radinosti. Brkati slikar, pjesnik i muzičar tako je dostavio posljednji album vrijedan slušanja iz prošle godine.
Ocjena: 7/10
(Damaged Goods Records, 2024.)