Jedan od problema kod pisanja recenzija je što poslije nekog vremena promijenite mišljenje o određenom albumu, no tada već bude prekasno jer internet pamti sve.
“The Children of King Ernest the Shameless”, drugi studijski album mlade Wilhelmine Agnes aka Ines Turšić, tako sam ocijenio osmicom premda sam imao zamjerki, ponajprije vezanih uz pretencioznost konceptualne priče o djeci kralja iz naslova.
Pretencioznost sama po sebi ne mora biti nešto loše, ali se u njezinom slučaju ipak pokazala prevelikim zalogajem, posebno u kombinaciji s pjevanjem na hrvatskom, engleskom i ne baš najprirodnijem srastanju ta dva jezika. Da se razumijemo, i dalje držim kako je u pitanju solidan materijal neosporno talentirane kantautorice, ali mi je ubrzo postalo jasno da sam joj malo navukao ocjenu impresioniran činjenicom da se nečeg toliko zahtjevnog i kompleksnog uhvatila tinejdžerica od tek 17 godina.
Njezin prvi samostalni koncert, točnije promocija, održan u četvrtak u Boogaloou, nažalost je ostavio puno slabiji dojam i više nalikovao obiteljskoj zabavi u kojoj su najmlađi članovi te obitelji pripremili svoju točku nego promociji albuma. Od dvadesetak okupljenih tako sam bio jedan od rijetkih, ako ne i jedini kojega za Wilhelminu ne vežu rodbinske ili prijateljske veze, no ta neformalna atmosfera izazvala je priličan kontraefekt.
Razloge za to svakako treba potražiti i u nedovoljno uigranoj svirci pratećeg joj benda koji je, ne sjećam se više koju točno, pjesmu morao ponoviti nakon što se iz prvog pokušaja raspala pred našim očima i ušima. Treba reći i da njenih petero pratećih glazbenika još uvijek nema onaj bendovski ‘feel’, zbog čega je čitava priča više nalikovala ‘showcaseu’ polaznika muzičke škole nego nečemu što biste očekivali na klupskoj pozornici. Tome je vrlo vjerojatno kumovala i trema koju je Ines pokušavala pobijediti zafrkancijom i ćaskanjem s publikom, što je ispočetka bilo donekle simpatično, ali je u kratkom roku postalo dosta naporno.
Nije ipak sve tako crno pošto je “Sussan” i u Boogaloou zvučala dovoljno dobro da me podsjeti koliko mi nedostaju The Walkabouts, “Summe it All” je iskoristila puni potencijal vrlo kompetentnog violinista, a studijski izvornik nadmašila je i “House of Cards” s debija “State of Mind” koja, baš poput prethodno spomenute, u određenoj mjeri evocira suradnju Nicka Cavea i Warrena Ellisa.
Većina u četvrtak odsviranog, međutim, zvučala je inferiornije od svojih snimljenih dvojnika, dok obradu “Personal Jesus” nisu mogli spasiti ni stvarno moćan vokal i brutalan riff na basu.
Wilhelmina Agnes ima prave uzore u rasponu od Rickie Lee Jones i Grace Slick preko PJ Harvey do Florence Welch, a iz spektra žanrova poput soft rocka 70-ih, folk popa, americane ili prijemčljivije alternative uspjela je stvoriti vlastiti izričaj. S druge strane, taj izričaj morat će još izbrusiti, pogotovo uživo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
