Premda je stari napušeni kauboj već u desetom desezljeću života i glas mu, kao i ruke, sve više drhti, još na prošlom albumu objavljenom ranije ove godine je pokazao da je i dalje na vrhuncu igre.
Nakon što je još na proljeće u ovu godinu ukoračio s jednim od svojih najboljih albuma unazad možda čak i više od desetljeća, sjajnim “The Border”, Willie Nelson se vraća sa svojom 153. pločom “Last Leaf on the Tree” naslovljenom prema riječima iz uvodnog stiha pjesme Toma Waitsa “Last Leaf” s njegovog posljednjeg albuma “Bad As Me” koju je 91-godišnji napušeni kauboj objavio kao najavni singl svog novog izdanja.
Sam naslov i pjesma koja prenosi priču ispričanu iz perspektive posljednjega lista na drvu itekako rezonira s Nelsonom i njegovom sudbinom da ostane posljednji živ od četiri megazvijezde country glazbe koje su zajedno svirali pod imenom The Highwaymen, a koju su osim Willieja činili Johnny Cash, Waylon Jenning i Kris Kristofferson koji nas je nažalost napustio prije dva mjeseca. Nelson je tako nadživio i mlađe prijatelje, a teme o prolaznosti života i oproštaja s drugovima prisutne su u njegovoj glazbi već jako dugo, pa naslov novog albuma zvuči prilično slično onome iz 2018. koji se zvao “Last Man Standnig”.
Drugi album s kojim “Last Leaf on the Tree” nosi dosta sličnosti jest odlični “Heroes” na kojemu je Nelson obrađivao hitove iz pjesmarica rock bendova kao što su Pearl Jam (“Just Breathe”) i Coldplay (“The Scientist”), ali i velikih kantautora poput ranije spomenutog Toma Waitsa s “Come On Up to the House” s albuma “Mule Variations” prema kojemu Willie očito (poput mene) ima veliku naklonost budući da je na novoj ploči obradio i “House Where Nobody Lives”, a ako im dodamo još i “Picture in a Frame” koju je obradio još prije 20 godina, ovo je već treća pjesma s istog Waitsovog izdanja koja je našla put u Nelsonov katalog.
Najveća razlika između “Heroes” i “Last Leaf on the Tree” leži u činjenicu da produkciju novog albuma, za razliku od gomile ostalih izdanja koje izbacuje kao na pokretnoj traci, a koje snima sa svojim stalnim partnerom Buddyjem Cannonom, ovaj put potpisuje Williejev sin Micah Nelson koji ima i karijeru u kojoj nasupa pod imenom Particle Kid. Micah je tako zaslužan za izbor pjesama, produkciju, pa čak i izradu artworka, a njegova sonična rješenja često su ambicioznija i zaigranija od onih koje više ziheraški, ali sasvim prikladno, smišlja Cannon.
Čini se da se Micah ovdje postavio na sličan način kao Rick Rubin u svojim suradnjama s Johnnyjem Cashom na njegovoj seriji American, pa je tako uz materijal koji prirodno leži i odgovara očevom stilu i boji glasa u miks ubacio i neke autor koji možda ne zvuče toliko intuitivno u spoju s Williejem kao što su The Flaming Lips ili Beck čiji su “Do You Realize??”, odnosno “Lost Cause” također izdvojeni kao singlovi objavljeni prije izlaska samog albuma.
Takvima se možda može dodati i mlađa izvođačica Sunny War čiji singl “If It Wasn’t Broken” slijedi odmah nakon uvodne i (polu)naslovne pjesme, dok na popisu srodnijih zastupljenih duša nalaze Keith Richards (“Robbed Blind”), Warren Zevon (“Keep Me in Your Heart”) ili Neil Young koji je također zastupljen s dvije pjesme, logičnim izborom “Are You Ready for the Country” s legendarnog “Harvesta” i pjesmom “Broken Arrow” iz repertoara Buffalo Springfielda koju otac i sin ovdje izvode zajedno u kompletu s “pogrešnim startom” pjesme “Mr. Soul” koja je prisutna i na izvornoj verziji.
Osim što treba spomenuti i jedinu novu autorsku pjesmu koju ovaj album donosi, “Color of Sound” iz zajedničkoga pera dvije generacije Nelsona, još jedna od pjesama koje se izdvajaju jest obrada “Come Ye” s albuma Nine Simone “High Priestess of Soul” na kojoj je Micah dobro pogodio omjer efekata u miksu kojih je na nekim drugima jednostavno previše, pa čak ponekad i štete kvaliteti Williejevih interpretacija.
Premda je pjevač već u desetom desetljeću života i glas mu, kao i ruke, sve više drhti, na prošlom albumu je pokazao da je i dalje na vrhuncu igre. “Last Leaf on the Tree” možda ne pogađa jednake visine kao njegov prethodnik, ali u pitanju je još jedna kolekcija kojoj treba dati priliku i koja donosi sasvim dovoljno užitka na ponovljena slušanja jer otac i sin imaju dovoljno duha (pritom ne mislim nužno na pjesmu “The Ghost” izvučenu iz ranih dana Williejeve karijere za potrebe ovog albuma) da svoje putovanje kroz uglavnom tuđe, srodne i manje srodne pjesmarice učine uzbudljivim i zadovoljavajućim.
Ocjena: 7/10
(Sony Music Entertainment, 2024.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
