Stari country odmetnik nastavlja niz albuma s obradama pjesama pojedinih kolega i prijatelja, a sad je na red došao i njegov pokojni surednik i jednako legendarni kantautor Merle Haggard.
“Ako želiš naučiti pisati pjesme, slušaj Merlea Haggarda“, tako je otprilike glasio blurb koji je napisao Tom Waits za jedan od posljednjih albuma country legende koja je uvelike utjecala na njega. I jasno je zašto, Merleove su pjesme uvijek odavale osjećaj proživljenosti i on je jedan od rijetkih autora koji je pisao zatvorske pjesme, a da je doista proveo ozbiljniji period života u državnoj kaznionici. Naime, upravo služeći kaznu u San Quentinu čuo je Johnnyja Casha kako pjeva “Folsom Prison Blues” i odlučio se i sam baviti pisanjem pjesama.
Unatoč činjenici da je doista imao kriminalnu prošlost, Haggard se nikad nije smatrao dijelom “outlaw” scene koja je u Nasville donijela rokerski stav i energiju, premda će s njezinim vjerojatno najistaknutijim pripadnikom Williejem Nelsonom snimiti album “Pancho & Lefty” nazvan prema skladbi drugog slavnog odmetničkog asa Townesa Van Zandta.
Umjesto toga, Merle je uglavnom percipiran kao konzervativni lik čemu je vjerojatno najviše kumovala njegova pjesma “Okie from Muskogee” iz 1969. u kojoj se suprostavio mladenačkim trendovima s američkih obala poput puštanja dugih kosa, uživanja u drogama i protivljenja Vijetnamskom ratu, te se zalažio za obranu tradicionalnih vrijednosti pjesmom čiji pandan primjerice možemo naći u jednako reakcionarnom smeću poput “Try That in a Small Town” Jasona Aldeana.
Haggard je ubrzo požalio što se ovom pjesmom pozicionirao kao desničar i nakon nje je htio snmiti pjesmu o međurasnoj romansi kako bi se ponovno usmjerio prema centru. To se nije dogodilo. Govoreći nekih trideset godina kasnije, Merle je sam rekao da je bio glup kad je napisao “Okie” i da je promijenio mnoge svoje stavove izražene u toj pjesmi, uključujući i onaj o pušenju marihuane, no to ne mijenja njezinu izvornu intenciju i trag koji je ostavila u desetljećima nakon izvorne objave.
Willie Nelson sada nakon sve više rastućega niza albuma kojima odaje počast svojim kantautorskim kolegama, bilo živima ili pokojnima, odlučio je da je sad na red došao njegov stari prijatelj Merle, ali kad starog manekena napušenosti čujemo kako pjeva uvodne stihove “Okieja” koji kažu da u Muskogeeju ne puše travu, oni iz Nelsonovih usta djeluju ili neiskreno ili kao satira, a ta disonanca s izvornim materijalom djeluje porazno za Williejevu verziju.
U ovoj kolekciji od 11 Haggardovih obrada ima i odličnih izvedbi na kakve smo od Nelsona naučeni u prethodnim sličnim pločama, a među njima svakako treba izdvojiti osjećajnu “If We Make It Through December”, jednu od najtužnijih božićnih pjesma o ocu koji ostaje bez posla i ne može kćeri kupiti poklon za pod bor, kao i naslovnu pjesmu “Workin’ Man Blues” kojoj je Bob Dylan napisao genijalan nastavak na svom albumu “Modern Times” iz 2006. godine.
Ipak, ima i nekih pjesama koje djeluju kao promašeni ziceri, pa se tako čini da Willie ne unosi dovoljno žara u čitanje klasičnih točaka Merleove pjesmarice kao što je, primjerice “Mama Tried”. Možda će mi netko ovdje pokušati skrenuti pozornost na činjenicu da za nedostatak elana prigovaram čovjeku koji ima 92 godine, ali takvima ću odmah uzvratiti da je još lani Nelson snimio jedan od svojih najboljih albuma sa “The Border”, a i ove godine je već isporučio živahniju ploču s “Oh What a Beautiful World” na kojoj je svirao pjesme Rodneyja Crowella.
Sve to upućuje mi da za slabiji dojam koji “Workin’ Man” ostavlja u odnosu na spomenuta recentna Nelsonova izdanja zapravo okrivim izostanak Williejevog dugogodišnjeg suradnika Buddyja Cannona u fotelji producenta. Cannonovo mjesto na novom albumu je zauzeo drugi Nelsonov prijatelj i usnoharmonikaš njegovoga benda, Mickey Raphael, no čini se kako on nije bio u stanju izvesti ono što Buddy radi najbolje, a to je izvlačenje maksimuma iz svake Williejeve izvedbe i vizije.
S druge strane, možda je u pitanju već pomalo i zamor od ovog pristupa snimanja albuma s tuđom glazbom, ali kao što rekosmo, čovjek ima 92 godine i radi što voli i tko bi mu normalan na svijetu mogao prigovoriti, pogotovo dok još uvijek zvuči bolje u tome nego velik broj i upola mlađih kolega. Uostalom, nije da govorimo o promašenom albumu. Možda smo samo malo umorni i nepovjerljivi kad od svih ljudi čujemo upravo Nelsona kako pjeva u čast šišanja, nepušenja trave i suzdržavanja od pobune. To nije naš Willie.
Ocjena: 6/10
(Sony Music Entertainment, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
