Treći album britanskih indie rockera Wolf Alice nazvan ‘Blue Weekend’ je pun iskričavih zvukova koje privlače pažnju, nudi široku paletu žanrova (najviše se čuje disco), umotanih u indie pop ruho, te možda će nekog podsjetiti na Florence + The Machine kao ‘veliku iduću stvar’ koja dolazi s otoka.
Osobno sam skloniji misliti da će prije Nina Badrić doći na britansku listu najboljih albuma s doom metal obradama svojih hitova, nego Wolf Alice ostaviti trajniji pečat u popularnoj muzici, i ja sam spreman prihvatiti da Wolf Alice bude moj „magnum crimen“ ako promašim.
„Blue Weekend“ je blagoslovljen supermodernim zvukovljem koje je nalarfalo pjesme do maksimuma. Pjevačica Elie Rowsell ima u svom glasu dozu preosjetljivosti i dramatičnosti. Album zvuči svjetski, gotovo poput Albine na Eurosongu (mala šala), no pjesme su tek solidne s povremenim izlascima u natprosjek (nažalost, ozbiljno mislim).
Grande brit pop balada „Last Man On Earth“ je zasluženo bila prvi singl albuma, a na ovoj kolekciji je svojevrsna kičma cjelokupnog projekta, što se ne može reći za drugi singl „Smile“, kao ni za „Play the Greatest Hits“ koja je u nekom paralelnom svemiru hommage novosadskim Boyama ili pak Koji iz Discipline kičme. Volim vjerovati da su Britanci konačno otkrili ovog sjajnog beogradskog umjetnika, ali je veća vjerojatnost da se varam.
„How Can I Make It Ok“ priziva rani Radiohead i relativno solidno kombinira ga s electropopom. Treći singl „No Hard Feelings“ je primjer kako izvrsna pjesma ne mora biti uspješan singl, dok je electro folkom inficirana „Safe From Heartbreak“ uspješna duda varalica da se album koji sadrži takve pjesme naprosto mora biti natprosječan. Ali nije.
„Blue Weekend“ nije izgubljeni vikend, ali nije ni u potpunosti iskorišten da se bend izrazi. Previše puta imam dojam da pjesme zvuče kao da bi me trebale impresionirati, ali se to ne događa. Ipak, nekoliko jakih pjesama čini ovaj album vrijednim da se presluša bar jednom.
Ocjena: 6/10
(Dirty Hit, 2021.)