Melodični death metal bend finskog ratnika Tuomasa Saukkonena sinoć je odradio svoj premijerni nastup pred zagrebačkom publikom na koncertu koji je označio početak turneje po istočnom dijelu Europe.
Samo dva tjedna nakon što je Vintage Industrial Bar poharala horda finskih trolova, odnosno Finntroll, u pratnji sunarodnjaka Suotana, sinoć je u istom klubu nastupio još jedan bend iz te daleke i hladne nordijske zemlje. U pitanju su prvaci tamošnjega melodičnog death metala Wolfheart, bend koji je započeo kao solo projekt Tuomasa Saukkonena nakon što je raspustio svoje prethodne sastave poput Before the Dawn i projekte poput Black Sun Aeon u kojemu je sav posao pisanja, sviranja i produciranja odrađivao sam.
Tako je nastao i prvi album Wolfhearta, “Winterborn”, za koji se može reći da ima prilično kultni status, a pjesme s njega i dalje čine velik dio setlista koncerata čak i na turneji na kojoj se promoviraju novi naslovi poput aktualnog izdanja “King of the North”, pa tako nastupe i dalje otvara vjerojatno najpopularnija pjesma benda, uvodna makljaža s prvijenca, “The Hunt”.
Saukkonen je već na sljedećem albumu zaposlio i ostatak benda, basista Laurija Silvonena, bubnjara Joonasa Kauppinena te lead gitarista Vagelisa Karzisa koji čine i aktualnu postavu te su zajedno u deset godina postojanja izbacili pet regularnih albuma i ostavili značajan trag na svjetskoj death metal sceni stvorivši putem i priličnu vojsku fanova.
Moram priznati da sam, temeljeno doduše ni na čemu osim na činjenici da Wolfheart, kao prilično popularan bend (čije se majice počesto moglo vidjeti u publici na drugim koncertima) prvi put nastupa u Zagrebu, očekivao dupkom pun klub, no premda je takvo što izostalo, to nikako ne znači da je odaziv bio slab.
Ako je vjerovati porukama koje bendovi šalju okupljenima s pozornice (u ovom slučaju ulogu komunikatora šef Tuomas je dodijelio basistu Lauriju), njima se dopala atmosfera na prvom nastupu u sklopu premijerne turneje po Balkanu i istoku Europe, a i publika je jednako dobro reagirala na stare uspješnice poput “Breakwater” s albuma “Constellation of the Black Light” i na aktualni materijal pretežno iz žešćeg spektra poput “Cold Flame”.
Najveće zamjerke mogle bi se uputiti upravo Lauriju koji je basističke i glasnogovorničke dionice odradio sasvim solidno, ali nije se proslavio kao pjevački partner besprijekornim grubim dionicama Saukkonena. Izvedeni bez osjećaja za melodiju, povremeni clean vokali tako su se pokazali suvišnima u teškoj baraži koju je Wolfheart ispaljivao iza mikrofonskih stalaka urešenim replikama lubanji rogate faune rodnog im sjevera.
U toj baraži redale su se pjesme poput “Strenght and Valor” s prvijenca, a pred kraj i “Nemesis” i “Boneyard” prije nego je na bisu izvedena “The Hammer” s albuma “Wolves of Karelia” koja je koncert upravo i zakucala poput udarca kakvoga malja. Između ostalog, Wolfheart je sinoć još jednom dokazao i to da metal koncerti ne moraju nužno biti cjelovečernji mimohod bendova, već da se sasvim zadovoljavajuće mogu odraditi i samotnjački nastupi bez ijedne predgrupe poput ovog sinoć, a da pritom na koncu nitko ne ostane gladan i žedan buke i žestine.