Spoj velike orkestracije i moderne glazbe nikad nije bio fascinantniji. ‘The Golden Age’ je dokaz toj tvrdnji.
Yoann Lemoine je Francuz na ‘privremenom radu’ u Americi. Studirao je ilustraciju i animaciju i zaposlio se u H5 – francuskom studiju za grafiku i animaciju, da bi ga potom zapazio Luc Besson i angažirao na filmu „Arthur and the Invisibles“. Nije promakao ni Sofiji Coppoli s kojom je radio na njenom filmu „Marie Antoinette“. U SAD-u su ga brzo skužile face te je između ostalih režirao spotove Lani Del Rey, Katy Perry i Taylor Swift. Za bavljenje glazbom se zainteresirao kad mu je na jednom od snimanja Richie Havens, nedavno preminuli legendarni prvi izvođač Woostocka, dao bendžo u ruke. Ubrzo potom odlučio se nazvati Woodkid. Ukratko, Lemoine je genijalac, kako god se okrene, jer što god napravi biva zapažen.
2011. je snimio debitantski EP „Iron“, da bi dvije godine kasnije napravio jedan od najosebujnijih eksperimenata, gledano općenito u glazbi, kako bi snimio prvi album „The Golden Age“. Naime sklopio je filharmonijski orkestar ponajviše od glazbenika Orchestre National de France, a potom i iz Orchestre de Paris, Opera de Paris, Mahler Chamber Orchestra i Ensemble Orchestral de Paris. Sve to kako bi snimio moderan pop album prearanžiran za orkestraciju. Riskantan i skup, gotovo samoubilački potez za puno iskusnije face, a kamo li za debitanta.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=lmc21V-zBq0[/youtube]
U modernoj povijesti pop glazbe takva grandiozna drskost nekoga tko je svega nekoliko godina u glazbi uistinu nije zabilježena. Woodkid je zaigrao na kartu sve ili ništa i naravno da je skoro sve financirao iz svog džepa, te album objavio kroz nezavisnu etiketu Green United Music, jer u ovoj kriznoj petoljetki nema tog diskografskog giganta s dovoljno velikim mudima da odriješi kesu za tako nešto. No Lemoineova drskost je upalila, jer kao što je već navedeno, on je genijalac i to onaj koji je imao inspiraciju, dobro znao vlastiti potencijal i što mu treba kako bi ostvario cilj. Autor ovih redaka se naslušao raznih kombinacija sklapanja modernog i klasičnog, no rijetko koja je mogla državi vodu na ‘dugosvirajuće staze’ jer su rezultati takvih sklopova često varirali. Ovo što je napravio Woodkid zadovoljava prohtjeve i najvećih picajzli među audiofilima svih vrsta, dok istovremeno posjeduje viziju, zvučnost i zaraznost materijala koji bez problema može remiksati i DJ i s tim rasturiti dancefloor, tj. jadan onaj DJ koji to ne skuži.
Woodkid je pored toga i odličan pjevač, boje glasa, intonacije i emocije jednog Antonyja Hegartyja koji je svojevremeno bio zaštitni znak Hercules And Love Affair. Posjeduje Lemoine istovremeno i sigurnu dozu modernog soula kao i onog romantičarskog weltschmerza. Taj weltschmerz već razvaljuje dušu na uvodnoj „The Golden Age“ koja kao da je predapokaliptična slutnja novog doba neizvjesnosti i dok Woodkid pjeva refren „The Golden Age Is Over“, puhačka sekcija iza njega grmi iz pozadine jedan ton koji podsjeća na posljednji zvuk brodske sirene u havariji prije nego voda proguta brodske dimnjake. „Run Boy Run“ otvara novo poglavlje bespoštednog ritma koji je ujedno i predivan hommage pjesmi „Wild Boys“ grupe Duran Duran iz vremena njihova najvećeg hypea. Triptih početnog bijega završava pjesma „The Great Escape“ – ‘suluda’ kombinacija blagdanskih praporaca i zvončića koje raspleše brodvejski refren. Dakle, izuzetno artističko i konceptualno otvaranje albuma ukalupljeno u pop gabarite.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=vSkb0kDacjs[/youtube]
S „Boat Song“ Woodkid u očekivanom trenutku usporava, da bi potom opet uzburkao s „I Love You“ i opet usporavajući sa „The Shore“ dajući time znak kako će središnji dio albuma biti sporijeg tempa, ali s istančanim osjećajem za gradaciju. Kulminacija se događa u „Stabat Mater“ u kojoj je iza Woodkida veliki operni zbor. Izranjanje iz emotivnih dubina također dolazi postepeno, dokazujući kako autor ne gubi nit niti jednog trenutka. Tako s „Conquesting Of Space“ namjerno ne iskorištava himnički pop potencijal koju pjesma posjeduje već prolongira suspenziju, da bi završni ekvilibrij postigao s „Iron“ i „The Other Side“ i time ‘odjavio’ „The Golden Age“.
Album svakako ulazi u konkurenciju za album godine. Posebno muči činjenica da bi taj spektakl zvuka trebalo doživjeti i uživo, a po sadašnjoj konstelaciji stvari nama najbliža destinacija je mađarski Sziget Festival u kolovozu.
Ocjena: 10/10
(Green United Music / Universal Music, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
