Na losangeleskoj punk sceni s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, kvartet zvan X bio je prilično jedinstvena i čudna zvjerka.
Za razliku od suvremenika i suboraca poput Black Flaga i Germsa, koji su obarali rekorde u brzini i žestini, grupa Johna Doea i Exene Cervenka ni u najekstremnijim se trenucima nije odricala melodije, djelomično i zato što su u svojim redovima imali i vrhunske instrumentaliste poput rockabilly gitarista Billyja Zooma. Bili su i znatno poetičniji, čak i kada su se hvatali u koštac s kontroverznim i morbidnim temama kao što su silovanje („Johny Hit and Run Pauline“) ili smrt Cervenkine sestre („Riding With Mary“), a ortodoksnijim tadašnjim punkerima zasigurno nije najbolje sjedala ni činjenica da su za producenta svojih prvih albuma odabrali Raya Manzareka.
Bivši klavijaturist The Doorsa producirao je prve tri ploče koje spadaju pri sam vrh (ne samo) američkog punka i kojima X u velikoj mjeri mogu zahvaliti za svoj kultni i protokom vremena nedotaknuti status, usprkos nizu slabijih izdanja, većinom snimljenih nakon Zoomovog odlaska iz benda 1986. godine.
Do ponovnog okupljanja izvorne postave došlo je sada već davne 1998., no bilo kakvu mogućnost povratka u studio redovno su odbacivali bez razmišljanja. Samim time, nedavni izlazak prvog materijala koji zajednički potpisuju Cervenka, Doe, Zoom i bubnjar D.J. Bonebrake poslije gotovo 35 godina sasvim opravdano je izgledao poput predaje i još jednog otužnog pokušaja da se unovči nostalgija, posebno nakon što su se na popisu pjesama našle i tri nastale na samim počecima grupe.
Takve zamke odlučili su izbjeći ponašajući se kao da je još uvijek sredina osamdesetih, točnije nastavljajući tamo gdje su stali svojim zadnjim bezvremenskim ostvarenjem „Under the Big Black Sun“.
Naslovna stvar, „Water & Wine“ ili „Goodbye Year, Goodbye“ adrenalinske su bombe koje na sigurnoj distanci od bilo kakvih punk stereotipa drže rockabilly/blues riffovi i sirovo, ali efektno dvoglasje Johna i Exene. Stihovi X-a i dalje su posvećeni svijetu koji je nepovratno otišao kvragu i vrlo aktualni, uključujući i pjesme poput „Delta 88 Nightmare“, napisane prije više od četiri desetljeća. Među njima je najlošije prošla popistična „Cyrano DeBerger’s Back“ koju je Zoomov gažerski solo na saksofonu učinio bitno inferiornijom od demo verzije objavljene na reizdanju debija „Los Angeles“. Uz odjavni spoken word jazz „All the Time in the World“ riječ je o jedinom promašaju albuma koji možemo i trebamo smatrati uvjerljivim povratkom. Šteta što je uz nešto duže trajanje (nepunih 28 minuta) i manje oslanjanja na stare dane mogao biti i puno uvjerljiviji.
Ocjena: 7/10
(Fat Possum, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
