X-game i Demonski otok – sadizam, zlo i ludilo

Osvrt na misteriozan japanski ‘X-game“ i solidan južnokorejski ‘Demonski otok’.

X-game, ali koji?

Srijeda je na Fantastic Zagreb film festivalu donijela zanimljiva ostvarenja iz Azije i jedan nesporazum. Naime, film koji se prikazivao u kinu Europa u večernjim satima nije bio film koji je bio najavljen u programu i u katalogu festivala. Istina, film koji se prikazivao doista se zvao „X-game“, no njegov sadržaj ni po čemu nije odgovarao onome što piše ovdje ili ovdje. Tako da zapravo ne znam čiji sam „X-game“ gledao što je zapravo šteta jer je riječ o solidnom filmu koji u standardnoj japanskoj hipertrofiranoj maniri propituje posljedice zlostavljanja i moralnu odgovornost zlostavljača i zlostavljanih.

Serija misteroznih samoubojstava uznemirila je Japan, a urbane legende govore kako je svaki samoubojica bio školski nasilnik. Organizatori sadističke „Igre X“ (vještom distributerskom domišljatošću prevedene kao igra smrti) skupina su građana koja kad sustav zakaže pravdu preuzima u svoje ruke. Bivše žrtve školskog nasilja sada okreću uloge, a svojim protivnicima iz najmlađih dana serviraju profinjeniju i krvoločniju torturu od one koju su sami prolazili. Ni ovaj film nije torture porn, štoviše scene nasilja i mučenja su začuđujuće benigne, a redatelj (tko god on bio) nastoji svaku minutu filma iskoristiti za prikaz atmosfere i razvijanje pozadinske priče.

„X-game“ istražuje psihologiju grupe i odgovornost pojedinca, a slika koju nam prikazuje ne govori ništa dobro o japanskom društvu i njegovim pripadnicima. Na meti kritike ovog filma nalazi se japanski obrazovni sustav koji nije sposoban adekvatno se suočiti sa sinovima moćnika (u tom je asepktu identičan našem obrazovnom sustavu) kojima je dopušteno zaobilaziti i iskrivljavati pravila. „X-game“ se također dotiče teme koja se rijetko prikazuje u filmovima – teme dječjeg ‘zla’. Dominatna slika koju apologeti obrazovnog sustava u svakoj prilici pokušavaju progurati jest ona koja kaže kako su sva djeca nevina, dobra i neiskvarena. Krivci za devijantno ponašanje nikada nisu sama djeca već su to njihovi roditelji ili profesori. „X-game“ sadrži daleko realniju sliku čitavog problema – sliku koja ne sadrži iluzije o ljudskom, pa ni dječjem, karakteru. Ukoliko je nekome podaren ‘diplomatski imunitet’ onda će ga taj i iskoristiti – zato što može. Jednom kad sustav podbaci, vrijeme je za djelovanje izvan sustava. ‘Junaci’ ovoga filma, premda svi odreda poremećeni na svoj način, oduzimaju sustavu sudsku vlast i uzurpiraju njegov monopol na silu. Kako to obično biva, razbješnjela se rulja ne bavi finesama – svi su podjednako krivi.

„X-game“ nije do kraja istražio sve mogućnosti ovako postavljene scene – zadovoljio se apstraktnijim i načelnijim razlaganjem problematike kako bi se mogao na miru posvetiti finijem dotjerivanju žanrovskih elemenata. No, premda je sve elemente fino posložio i od njih napravio funkcionalnu i nimalo zamornu cjelinu, redatelj nije mogao pobjeći od inherente boljke žanrovskih filmova – od predvidljivosti. Predvidljivost je ubojica misterija i atmosfere tjeskobe i straha na kojima se film zasniva. Unutar žanra „X-game“ je prilično prosječan film koji se ni s čim ne ističe iz gomile njegovih suvremenika i prethodnika. No, za razliku od većine žanrovskih filmova „X-game“ sadrži i dozu inteligencije i ozbiljne društvene kritike. Već zbog toga možemo mu oprostiti sve mane i biti zadovoljni što je (možda sasvim slučajno?) završio na programu ovog festivala.

Ranije istog dana u otvorenom kinu na ‘Tuškancu’ prikazan je prvijenac korejskog redatelja srednje generacije Jang Chul-Sooa. Jang Chul-Soov „Demonski otok“ (Bedevilled, Koreja 2010.) jedan je od zanimljivijih filmova koje sam gledao u zadnje vrijeme i velika je šteta što je propustio gomilu prilika da bude još bolji nego što jest. U posljednjih nekoliko godina korejski je film došao u središte pozornosti zapadnjačkih filmofila i kritičara, proguravši se ispred Kine i Japana. Korejci su uspjeli napraviti zanimljive mješavine raznoraznih žanrova i uobličiti ih u vizualno dojmljive epove s tragovima ozbiljne dramaturgije. “Demonski otok” je jedan od takvih pastiša. Istovremeno egzistencijalna drama o životu u Seulu, obiteljska drama o životu u ruralnim krajevima i psihološkom zlostavljanju te horor. “Demonski otok” je ujedno i prvi film Chul-Sooa te je već i zbog toga prilično fascinantan. Premda donekle koketira  trash ikonografijom, Chul-Soo je prilično odmjeren i suvisao u režiji, a gledatelj nije primoran raditi goleme metaforičke i analogijske skokove kako bi iz filma izvukao „poruku“ ispod fascinacije krvoprolićem. Problemi koji se javljaju uglavnom nemaju veze s izvedbom – riječ je o problemima koji leže u srži ideologije filma i dometu njegove reprezentacije. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X