Osvrt na misteriozan japanski ‘X-game“ i solidan južnokorejski ‘Demonski otok’.
Kim Bok-Nam je mlada Korejka zaposlena u banci, potpuno nezainteresirana za svijet oko sebe, nesposobna empatijski se povezati s problemima drugih. Jedini kredo u koji vjeruje je kredo preživljavanja u korporativnom svijetu moderne Južne Koreje. Sukob s kolegicom s posla rezultira prisilnim slanjem na odmor. Bok-Nam odluči iskoristiti priliku i posjetiti mjesto svoga djetinjstva, izolirani otok u relativnoj blizini kopna. Tamo susreće staru prijateljicu Hae-Won i priča kreće drugim smjerom. Na ovom mjestu, scenarist filma Choi Kwang-Young odlučuje ignorirati ono što nam do tad izgleda poput junakinje te prebacuje fokus priče na Bok-Nam čiji je život u najmanju ruku sjeban. Ne samo što je starije žene iz sela psihički zlostavljaju i ogovaraju, već je i nekolicina preostalih muškaraca jebe po vlastitom nahođenju (i doslovno i metaforički), a muž joj bez pardona opći s prostitutkom s kopna. Kojekakve se strahote i maltretiranja izredaju do kraja filma, no ne bih vam htio kvariti užitak otkrivanja ukoliko ga budete gledali. Važno je napomenuti da nije riječ o eksploataciji ili torture pornu, riječ je o maltretiranju kakvo smo navikli povezivati s obiteljima u domaćim i onostranim pripizdinama. Upravo u tome leži srž problema.
Naime, slika sela kao zaostale sredine u kojoj ljudi nisu ništa drugo doli obučene zvijeri može funkcionirati u nekim ograničenim kontekstima horora ili propovjedno nastrojenog filma o emancipaciji ove ili one vrste. U “Demonskom otoku” selo funkcionira kao kontrapunkt životu u Seulu. Djevojka iz grada promatra selo kao idilično mjesto neiskvareno civilizacijom, mjesto na kojem se slobodno može baviti jogom, isključiti mobilni telefon i zaboraviti na stres gradskog života. Za djevojku sa sela upravo je Seul idilično mjesto, mjesto na kojem može biti slobodna od demonske obitelji i zajednice iz noćne more, mjesto na kojem može ostvariti vlastite snove, umjesto da se konstantno podređuje zahtjevima zajednice. Slike sela i slike grada u glavama filmskih junakinja idealizirane su predodžbe bez ikakvog temelja.
Problem leži u tome što film nije prikazan iz subjektivnih rakursa dvaju protagonistica već iz pozicije Chul-Soove „objektivne“ kamere. Pri čemu je „objektivnost“ prikaza sela prilično narušena. Moguće je, dakako, zamisliti likove poput stanovnika sela iz ovog filma, moguće je represiju, poniženje i maltretiranje promatrati u metaforičkom ključu te mu tako sniziti ton, no činjenica je da većina njih nisu ništa drugo doli karikature – tipski likovi američkih rednecka, domaćih dinaroida i sličnih karaktera kojima se civilizacija služila u proizvodnji neprijatelja. Ne dajući im pravo govora, ne gradeći njihove karaktere, “Demonski otok” je od stanovnika sela učinio karikature koje, kako rekoh, mogu funkcionirati u kakvom hororu, no u drami ili kritički nastrojenom diskursu ne mogu. No, čak ni kad barata s takvim likovima “Demonski otok” nije dovoljno hrabar.
Naime, katarzična scena u kojoj Hae-Won napokon prestaje biti pasivnim subjektom ideologije i počinje djelovati, maksimalno subverzivno podrivajući vladajući sistem, biva narušena činjenicom da joj je djelovanje motivirano ludilom. Da je umjesto ludila u igru ušla hladna, motivirana proračunatost kritička bi vrijednost ovog filma bila daleko veća nego što to sada jest. Naravno, tada bi i kraj filma morao biti drugačiji. Ono što smo na kraju dobili je relativno mlaka kritika radikalno opresivnih sustava u kojoj revolucionar mora biti odstranjen zbog toga što je i sam radiklani element koji ozbiljno narušava mogućnost stabilne strukture. Dopušteno je buniti se institucionalnim putem, narušiti državni monopol nad silom ideološki je tabu.
Iz čitavog iskustva Bok-Nam izlazi promijenjena i konačno postaje aktivnim članom zajednice, empatijom obdarenom osobom koja je uz to spremna žrtvovati sebe kako bi pomogla drugima. No, Bok-Nam ne uviđa kako je svijet korporativne Koreje identičan svijetu iz kojeg je na kraju filma uspjela pobjeći, opresivnom svijetu čije su metode represije daleko suptilnije i koji u startu zatire svaku mogućnost svrhovite pobune. U sukobu između grada i sela, grad je ponovno izašao kao pobjednik, ali je to učinio na klimavim nogama. Tragični heroj i siptomatični lik suvremenog društva nije Bok-Nam već Hae-Won. Lik kojeg se, eto, u trenutku konačne slobode proglasilo ludim i odstranilo iz diskursa. Poželjno je boriti se za sebe (pa i za druge). Naravno, samo ako se ta borba odvija unutar dopuštenog, propisanog okvira.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
