Xaxaxa tj. napisano na latinici: Hahaha, je ‘alter-ego bend’ muškog dijela skopske grupe Bernays Propaganda.
Garažni trojac koji čine Vasko Atanasoski, Nenad Trifunovski i Džano Kuč objavili su drugi studijski album „Siromašni i bogati“ koji je u tekstualnom obliku udar na mnogobrojne društvene nepravde, a u glazbenom, punokrvni udar na uši. Stilski se dotiču škole Hüsker Düa, ali u dobrom smislu podsjećaju i na rani koprivnički Overflow, posebno prvi dio albuma koji je tutnjajući uštek na struju –moćna vibracija bez prestanka.
Izračaj im je na makedonskom jeziku, no dobra je stvar što se ipak može razumijeti o čemu Atanasoski pjeva, dok se na omotu s engleskim prijevodima izašlo u susret mlađim generacijama zapadnog dijela Balkana koje odavno ne razumiju razliku između ćirilice i glagoljice. Produkcija je bazična i neušminkana. Prštavi i pucketavi zvuk albuma pojačava intenzitet i emociju pjesama.
Glazbena vožnja započinje odmah s prvom sekundom uvodne „Hrabar nov svet“, kao naglo ‘uskakanje’ u program neke alternativne radio stanice. Dok se na identičan način nižu „Kolku nazad možeš da se vratiš“, „Siromašni i bogati“ i „Vtora smrt“ (Druga smrt). U trenutku kad se počinje osjećati zamor zbog jednoličnosti, Xaxaxa usporavaju i ‘na meni’ iznose „Kon svoite se vrtiš“ (Zatvaraš se u ormar), pjesmu koja posjeduje sve potrebno da bi postala koncertna himna grupe.
Nakon nje naizgled slijedi nova doza neumoljivosti ritma s „Probav da se isključam“ (Pokušao sam se isključiti), iako i ova pjesme nudi određenu kompleksnost u aranžmanima, kao što i naredna „Sekoj radoti“ (Svi rade) otvara drugu dimenziju uključivanjem elementa trube u eksplozivnu naelektriziranu svirku rock trojca. I time ubrzo postaje jasno kako Xaxaxa postepeno popuštaju glazbene uzde što se album više bliži kraju, iako ostaju vjerni svom izričaju, kao da s „Fanariotska prikazna“ više do izričaja dolazi mindset Sonic Youtha koja sasvim solidno daje zraka završnoj himni „Ja polni Zemjata so smrt“ (Zemlja se puni smrću).
Album u mnogočemu podsjeća na neka stara vremena garažnog rocka, ne samo u zvuku, već i u pristupu. Treba imati na umu kako je Xaxaxa paralelni projekt uz Bernays Propaganda (a na koncertima su često glazbenici bili sami sebi predgrupa), što odaje sliku hiperproduktivaca prije svega Vaska Atanasoskog. Odlika rada takvih osoba je potpuno podređivanje izvirućoj inspiraciji koja ne ostavlja dovoljno mjesta za promišljanje i dotjerivanje stvari. Atanasoski je čini se jedan takav muzički vulkan iz kojeg samo kulja magma i dim.
U tom pogledu je „Siromašni i bogati“ transcedentni izdanak garažnog rock s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su garažni bendovi bili najsiromašniji, analogna oprema za opremanje kućnog studija skupa, a glazbenici time ograničeni na studijske blitzkriege u kojima su albumi trebali biti zgotovljeni u nekoliko dana, dok je glavni izvor prihoda bio zasnovan na neprestanom koncertnom angažmanu. O umjetnosti u svemu tome nitko tada nije ni pričao. To je došlo puno kasnije.
Xaxaxa, a i Bernays Propaganda su u sličnoj situaciji. Pored toga inspiracija im je bogata i nemaju oni vremena za predugo kampiranje u studiju. Stoga „Siromašni i bogati“ nosi sve tehničke nedostatke takvog načina rada, ali i jednu sasvim iskrenu i kalkulacijama nezagađenu emociju.
Ocjena: 7/10
(Moonlee Records, 2012.)