Treće Yammatovo proteklo je poput prethodna dva – jedni uz druge tiskali su se poznati, manje poznati i anonimni, redovni posjetitelji zagrebačkih koncertnih zbivanja i važni igrači medijske industrije, kao i neizbježan broj onih koji su zaključili kako je ove subote upravo Lauba ‘the place to be’. Njih je, kao i posljednjih godina, zabavljao nekoć stvarno dobar i značajan bend čiji su najbolji dani sve dalje u retrovizoru.
No, krenimo od početka. Lauba je bila ispunjena do zadnjeg mjesta, što je dovelo do priličnih kolona ispred samo dva postavljena WC-a. Drugih značajnijih propusta u organizaciji nije bilo, barem ako zanemarimo previše mutan zvuk The Cardigansa.
Činjenica da ulaznice nisu bile u redovnoj prodaji zasigurno je „kratkih rukava“ ostavila dio zagrebačkih fanova švedske petorke, zbog čega je i atmosfera tijekom njihovog nastupa bila dosta mlaka, osim u trenutku kada bi krenuli prvi taktovi najvećih hitova. Koncert je otvorila „Erase/Rewind“ nakon čega su nas u narednih osamdesetak minuta proveli kroz ključna mjesta obadvije faze svoje karijere.
Bestselera „Gran Turismo“ i „First Band on the Moon“ tako smo se prisjetili zahvaljujući diskoidnoj „Lovefool“ ili neodoljivoj popističnosti na kraju regularnog dijela koncerta izvedene „My Favourite Game“, dok su „For What It’s Worth“, „Live And Learn“ i „You’re the Storm“ još jednom dokazale da je countryjem i folk-rockom obojani album „Long Gone Before Daylight“ neosporni vrhunac diskografije Cardigansa.
Bend je bio dobro raspoložen i svirački korektan, glas Nine Persson još uvijek, ponajprije u laganijim pjesmama, zvuči gotovo anđeoski, no sve to ipak nije dovoljno da se otresu neželjene titule nostalgičarskog benda koji studio za snimanje nije posjetio od sredine prošlog desetljeća. Na bisu smo doznali i da članovi grupe jako vole našeg profesora Baltazara koji se pojavio i na videozidu, prije nego su se od Yammatova oprostili nježnom „3:45: No Sleep“.
Sve u svemu, premijerni nastup The Cardigansa zaslužio je prolaznu ocjenu iako ponajviše zbog činjenice da iza sebe imaju niz pjesama neograničenog roka trajanja, pjesama koje je i u subotu bilo sjajno ponovno čuti. A što se Yammata tiče, i dalje mi djeluje kao da im se proslave baš ne uklapaju u image, uvjetno rečeno, alternativnog radija, već više nalikuju nekoj od zabava na rovinjskom Weekend Media Festivalu.