Premda su bučne gitare već gotovo četiri desetljeća jedan od zaštitnih znakova grupe, na novi je materijal ipak najviše utjecalo pandemijsko izdanje ‘We Have Amnesia Sometimes’, pet improviziranih, ad hoc napravljenih skladbi snimljenih u prostoriji za vježbanje uz pomoć samo jednog mikrofona postavljenog na sredini prostorije.
Prva asocijacija na Yo La Tengo vjerojatno će mi zauvijek biti njihov koncert koji sam prije sad već više od deset godina gledao u znamenitom manchesterskom klubu Ritz. Te su večeri svoj nastup raspolovili na dva dijela – lagani, većinom akustični s repertoarom ukorijenjenim u country, folk i americanu te onaj žešći u kojem je distorzija bila otfrljena do kraja, a feedback se na publiku obrušavao poput kakvog ratnog aviona.
Iako se i u prvom dijelu našlo lijepih pjesama, skoro sve su bile gotovo identičnog, usporenog tempa zbog čega me je tih sat i kusur vremena podsjećalo na onu zlokobnu ravnu liniju s monitora umirućeg pacijenta. Samim time, bio sam jako blizu da napustim Ritz i prije početka električnog seta, što bi se bez ikakve sumnje upisalo među najveće pogreške mojih koncertnih anala.
U ostatku nastupa, naime, bili su fenomenalni: istovremeno žestoki i melodični s asocijacijama na najbitnije izdanke angloameričkog alter-rocka od Velveta i punka do Sonic Youtha, uz veliki finale sastavljen od covera “Action, Time, Vision” Alternative TV-a i “Be Thankful For What You’ve Got” Massive Attacka. Yo La Tengo u narednim sam godinama pogledao još dva puta u Zagrebu, no niti jednom me nisu toliko ni ugnjavili, ni oduševili.
Sedamnaesti studijski album trojke iz Hobokena, grada koji je u svijetu glazbe i dalje najpoznatiji kao rodno mjesto Franka Sinatre, nemalo me podsjetio na tu manchestersku večer, kako radi obilnog korištenja distorzije i feedbacka tako i zbog činjenice da su najmirniji trenuci “This Stupid Worlda” ujedno i oni slabiji.
Premda su bučne gitare već gotovo četiri desetljeća jedan od zaštitnih znakova grupe, na novi je materijal ipak najviše utjecalo pandemijsko izdanje „We Have Amnesia Sometimes“, pet improviziranih, ad hoc napravljenih skladbi snimljenih u prostoriji za vježbanje uz pomoć samo jednog mikrofona postavljenog na sredini prostorije. Te skladbe, pune droneova i bliže eksperimentalnoj glazbi od svega što su dotad snimili, na neki su način dobile svoju nadogradnju i donekle klasičniju formu u stvarima poput „Sinatra Drive Breakdown“ i „Fallout“. Obje mogu poslužiti i kao jasni putokaz prema onome što vas čeka na ostatku albuma, bilo svojim rastom od meditativnijih početaka do kasnijeg Velvetovskog ‘freakouta’ ili fenomenalnim dionicama basista Jamesa McNewa koje su jednako funkcionalne kada inspiraciju izvlače iz funka, post-punka i indie rocka ili kada, u manje strukturiranim momentima, na okupu uspijevaju zadržati čitavu zvučnu sliku.
Manje-više istim tragom kreću se „Brain Capers“ i naslovna pjesma koje u sjećanje dozivaju i radove The Dream Syndicatea, posebno briljantnu im pretprošlu ploču „The Universe Inside“ i njezino dvadesetominutno otvaranje „The Regulator“, dok „Tonight’s Episode“ pomiruje oba bendova lica. Duže kompozicije u svom ‘tour de forceu’ mjestimice imaju i nešto lošijih segmenata, no na njih ćete, garantiram, zaboraviti čim malo uhvate zamah.
Od laganijih tema najbolja je „Apology Letter“, uglazbljeno pismo isprike u kojem je narator konačno ispisao sve ono što je želio reći, ali nikako nije mogao pronaći prave riječi (’cause the words derail on the way from me to you’), a vrijedi izdvojiti i završnu „Miles Away“ s vokalom Georgie Hubley koja zvuči kao Slowdive u svom najsanjivijem obliku.
Po pitanju tekstova, „This Stupid World“ je obojan rezigniranošću svime u što se pretvorio ovaj svijet, ali još i više potrebom da shvatimo kako je empatija važnija nego ikada prije. Ira Kaplan tako u „Until It Happens“ upozorava da se ne možemo i ne smijemo ponašati kao da nas se problemi i užasi današnjice nimalo ne tiču, ako zbog ničeg drugog onda zato što bi se sve to moglo dogoditi i bilo kome od nas.
Ocjena: 8/10
(Matador, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
