U ovom tekstu je riječ o nečemu što su svi umjetnici i filozofi svijeta samo sanjali, a što je pošlo za rukom nikom drugom nego – Yoko Ono.
Portal Ravno Do Dna već nekoliko tjedana objavljuje feljton “Umjetna inteligencija – pogodnosti i opasnosti” čiji je posljednji, treći dio, izašao početkom ovog tjedna.
Feljton se ukratko bavi upravo onim što je opisano u njegovom naslovu, odnosno načinom na koji takozvani ‘AI alati’ stubokom mijenjaju dosadašnja umjetnička zanimanja i prakse.
I dok takve alate mi obični smrtnici još uvelike koristimo za ispunjavanje nedostatka ‘contenta’ u trenucima dokolice pa pokušavamo smisliti najgluplje moguće kombinacije pojmova koje onda AI oblikuje u ‘umjetničko djelo’ (kao na primjer jazz pop heavy metal opera o jutarnjoj kavi u vrijeme Napoleona), a veliki igrači kako bi što prije saznali zlatnu formulu za stvaranje neograničenog broja svjetskih glazbenih hitova za koje se nikome ne treba ništa platiti, a usput i nema opasnosti od toga da autor postane ovisan o drogama i završi na nekom konopu dva dana prije svjetske turneje, čini se da smo i dalje jednako daleko od nečega što bismo mogli nazvati ‘univerzalnom umjetničkom formom’.
Nije ta ideja ništa novo – ‘Gesamtkunstwerk‘ je još 19. stoljetni pojam koji bi imao označavati ‘univerzalno umjetničko djelo/formu’, a koji je skovao njemački filozof K. F. E. Trahndorff u svom eseju “Ästhetik oder Lehre von Weltanschauung und Kunst (eng. Aesthetics, or Doctrine of Worldview and Art)” 1827. godine, a koji je pak, barem u glazbenim krugovima, popularizirao nitko drugi do Richarda Wagnera u esejima objavljenima 1849. godine.
Pojam se dalje širio i ulazio i u druge umjetnosti, s istom suštinskom idejom o stvaranju ‘totalnog umjetničkog djela’ koje u sebi na ovaj ili onaj način sintetizira sve poznate umjetnosti, a onda posljedično, ali doduše ‘iza zastora’ i njihove forme. Ta ideja je, ako se pak shvaća nešto općenitije, stara valjda kao i svijet sam, ako se pak složimo da svijet zapravo postoji od onog časa kada o njemu možemo jezično pripovijedati odnosno opisati ga jer još je u ‘staroj književnosti’ (a književnost je, usput, univerzalno prihvaćena kao jedna od najstarijih umjetničkih formi uz skulpturu, arhitekturu i slikarstvo) postojala ideja ‘modela’ forme nekog književnog djela u koji se onda upisuju različiti likovi i radnje, e da bi taj model onda ‘po špranci’ izbacio formu koju onda shvaćamo kao to i takvo umjetničko djelo.
Baš je iz tog razloga sasvim svejedno zove li se netko Esmeralda, Encarnacion, Kralj Artur, Kain i Abel, Darth Vader, Paul Atreides, Ahil, Agamemnon, Gilgameš, Andrija ‘Draš’ Katalenić, Snjeguljica, Antigona, Romeo i Julija ili kako već – model je od pamtivijeka isti, a većinom se svodi na dihotomiju ‘crnog i bijelog’ odnosno borbe ‘dobra i zla’ ili nekakve druge dvije oprečne sile i svega onog ‘sivog’ između u čemu nalazimo prave varijacije na temu.
Te i takve ‘književne univerzalije’ nisu prema tome, ništa novo, kao što ni ‘univerzalije’ općenito nisu novost, bilo u umjetnosti ili drugim područjima znanosti i ljudskog djelovanja i interesa. Tako postoje ‘lingvističke univerzalije’, ‘fizičke univerzalije’ poput četiri zakona termodinamike ili pak one svjetovne univerzalije poput činjenice da ćemo se svakog ponedjeljka nedvojbeno osjećati usrano.
Ipak, kada ovdje govorimo o ‘univerzalnoj umjetničkoj formi’, ne govorimo čak o svemu spomenutom, već o sasvim drugoj vrsti gesamtkunstwerka – umjetničkom djelu/formi koja je toliko određeno neodređena da odgovara bilo kojoj drugoj umjetnosti, umjetničkoj formi ili umjetničkom djelu i savršeno se s njim može spojiti u sasvim novi entitet. Govorimo o nečemu što su svi umjetnici i filozofi svijeta samo sanjali, a što je pošlo za rukom nikom drugom nego – Yoko Ono.
Možda ste već naslutili, a sad vam je sigurno sasvim i jasno, ovaj tekst istovremeno je smrtno ozbiljan i potpuna zajebancija, no činjenica ostaje ista, a to je da je Yoko Ono, barem što se glazbene umjetnosti tiče, nabasala na ‘univerzalnu umjetničku formu’.
Otkrio je to Andy Rehfledt koji je na svom YouTube kanalu (a što je današnji pandan nekadašnjim ozbiljnim znanstvenim disertacijama), ‘predložio’ performans “Voice Piece for Soprano and Wish Tree” koji je Yoko Ono originalno izvela 2010. godine u MoMa-i kao univerzalnu umjetničku nad-formu koju se može ‘zalijepiti’ na bilo koje drugo (glazbeno) djelo koje postoji, a da stvar savršeno funkcionira.
Tako na njegovom kanalu možemo pronaći mirijadu ‘varijacija na temu’ poput Yoko sings RHCP, Slayer, “Sweet Child O’ Mine”, “Final Countdown”, “Africa”, “Bohemian Rhapsody” i slično. Ukratko, performans koji je Yoko izvela iz nekog perverznog i ljudskom umu neshvatljivog razloga ama baš svaki put na ovaj ili onaj način ritmički, intonativno, duljinom, žestinom, bojom, ekspresijom i svim ostalim čudima pojmova koji opisuju umjetničke stvaralačke procese, savršeno ‘legne’ na bilo koju ljudskom umu zamislivu pjesmu.
Kako bih dalje testirao tu ideju, te usput otklonio slučajnost da sve ovo zajedno funkcionira samo s djelima takozvane ‘popularne kulture’, proveo sam nekoliko sati spajajući spomenuti performans sa djelima najvišeg panteona umjetnosti uopće – Mozart – Lacrimosa feat. Yoko Ono, Richard Wagner – Ride of the Valkyries feat. Yoko Ono, Johann Strauss II – The Blue Danube Waltz feat. Yoko Ono, Tchaikovsky – Waltz of the Flower feat. Yoko Ono, Beethoven – 5th Symphony feat. Yoko Ono pa onda Bach, Mahler, Chopin, Debussy, Stravinsky, Vivaldi, Brahms… rezultat je uvijek isti: performans Yoko Ono toliko je lišen bilo kakvih konkretnih odrednica bilo čega da savršeno funkcionira s bilo čime.
Korak dalje, funkcionira i sa naslovnom temom kultnog filma “Kum”! Dovraga, funkcionira čak i ako ga slušamo paralelno gledajući legendarnu scenu u kojoj Marlon Brando s mačkom u krilu objašnjava kako funkcioniraju stvari, funkcionira i ako gledamo snimku Usaina Bolta kako 2012. trči na 100 metara, funkcionira uz ‘instructional video’ u kojem kuhar pokazuje kako pravilno rezati mrkvu, funkcionira uz dnevne priloge iz Dnevnike (čak štoviše, nevjerojatno dobro), uz pornografiju, uz snimku predstave “Koriolan” Williama Shakespearea u izvedbi Briselskog Šekspirijanskog društva redatelja Charlesa Boucharda, uz ponoćni astrološki show, uz apsolutno svaku prokletu stvar koje se čovjek može sjetiti, slušati ili gledati.
U bojazni da naposljetku ne poludim, negdje između paralelnog gledanja “Seinfelda” i performansa Yoko Ono (što usput, pogađate, funkcionira) i primisli kako bih sljedeće trebao probati sa snimkama okota rasnih krava ili dokumentarnih retuširanih snimaka iskrcavanja na Normandiju, najzad sam prestao i odlučio kako poantu ne treba dalje razlagati.
Ostaje, na kraju, samo priznati da je upravo Yoko Ono, sviđalo se to nama ili ne, ultimativna svjetska univerzalna umjetnica svih vremena koja funkcionira sa svime s čime je poželimo spojiti. Osim s Beatlesima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
