Nakon skoro dvije godine YU Grupa se u četvrtak 1. prosinca vratila u Vintage Industrial Bar, no za razliku od prvog koncertnog gostovanja u Hrvatskoj nakon 27 godina, klub ovog puta nije bio krcat.
Izostala je najstarija generacija publike, ona u sedmom desetljeću života koja se povremeno okupi u ‘posebnim prilikama’ kao što je bila ta 8. siječnja 2015., a koji su uzroci tome nije pametno razglabati, možda bi bilo učtivo reći da su godine i umor koji nose uzele svoje. Također je izostala podrška Croatia Recordsa koji je na prvom koncertu imao i respektabilni merchandise štand na kojem su u ponudi bila čak i vinilna izdanja benda. No ono najzanimljivije je da je ovog puta u klubu dominirala publika mlađe generacije koja je tek počela otkrivati ovaj bend u kojem se dva originalna člana Žika i Dragi Jelić približavaju svojoj devetoj deceniji života.
Za one neupućene koji možda gaje antagonizme na sve s ‘YU’ predznakom ne bi bilo loše ponoviti činjenicu kako YU Grupa, te davne 1970. kada je oformljena, svoje ime nije odabrala na osnovu neke ideološke privrženosti tadašnjem sistemu i socijalističkom establišmentu, već iz geografske pobude – čisto kao marker domicilnog teritorija s kojeg dolazi jedan rock bend, jer se možda nije očekivalo da neka ‘egzotična’ socijalistička destinacija iza Željezne zavjese može izroditi rock bend. Ni tada, ni sve od tada pa do danas YU Grupa nije nikad pomiješala politiku i glazbu. Ostali su ustrajni u svojom rokerskom poslanju tih davnašnjih postulata pjevajući o svim stanjima koja se u najvećoj mjeri tiču osobnosti, uvijek na putu poetičnosti koja nikad nije ogrezla u vulgarnost i uvijek na filigranski detaljiziranoj arhitekturi rock skladbe po pravilima vremena kad je psihodelični rock postajao hard rock i kad je boogie rock upoznavao etno elemente.
Iako se to možda čini prilično omeđenim prostorom za glazbeno djelovanje u današnjim okvirima shvaćanja glazbe, za Jeliće je to bilo dovoljno da naprave jednu od najdugovječnijih bendovskih karijera na ovim prostorima općenito gledano. Dugovječniju čak i od države u kojoj su nastali, u smislu dužine trajanja. Stvorili su tako Jelići svoju sigurnu zonu rada i djelovanja koja bi se mogla u budućnosti izučavati i kao primjer samopomoći za osobno čuvanje zdrave pameti i zdravlja na ovom hirovitom Balkanu, a upravo je možda i taj element značajan dio magnetizma same grupe. Svakako tu ima i elemenata nostalgije (kako je i ne bi bilo nakon toliko godina), no po svemu ostalome YU Grupa pripada miljeu neuništivih rock dinosaura iz Velike Britanije i SAD-a – posljednji živući arhetipovi koji poput vremeplova oživljavaju neka vremena kojih odavno više nema, vremena koja danas mlađi glazbenici zaljubljeni u pogled unazad često oživljavaju u svojim glazbenim konstrukcijama, ali ipak ne nude šmek kakav imaju oni koji su to vrijeme proživjeli.
Obzirom na manji odaziv publike od prošlog puta, YU Grupa je mogla odsvirati nešto što bi se lako okarakteriziralo kao uobičajena gaža, samo što moralne vrijednosti članova ne dozvoljavaju ikakve primisli o gaži. Svirali su punokrvi koncert i predstavljali novi materijal. Svirali bi ga vjerojatno i pred dva čovjeka potpuno oslobođeni bilo kojeg oblika defetizma.
U takvoj konstalaciji gledano, publika je dobila obilnu porciju onoga po što je došla, od uvodne „Evo stojim tu“ do posljednje „Odlazim“ kojom je okončan dvosatni nastup. Energije nije nedostajalo u pjesmama bržeg ritma počevši od singla „Panika“ preko „Opasno“ koju je Žika Jelić najavio kao buđenje uspomena na „neku davnu godinu kada ju je grupa snimila u nekadašnjem Jugotonovom studiju u Zagrebu“, do naravno neizostavne „Čudne šume“ u finalu.
„Dunavom šibaju vetrovi“ bila je i ovog puta inicijacija za zborno pjevanje publike u prvom dijelu koncerta, nakon čega su se i „Moj bend“ i „Zamoliću te“ lebdjele na krilima te emocije. Završnica je očekivano digla tenziju evergrin nizom, započetim s najmlađom „Banki je sedam“ u kojoj se progovara o godinama, „Crni leptir“, „Čudna šuma“, „Mornar“ i već spomenuta „Odlazim“.
Bio je to još jedan prkosni podsjetnik uživo, ne toliko na nostalgiju na jednu zemlju koje odavno više nema, već na činjenicu koliko je rock glazba bila važan i objedinjujući element u njoj, suprotno svim (tadašnjim) spoznajama. Vjerojatno da ta scena nije bila postavljena na puno zdravije noge od društvenog sistema, sigurno je da ni publika u četvrtak okupljena u Vintageu ne bi te pjesme pjevala kao svoje dok su pred njima na pozornici stajala dva sjedobrada lika koji su im po godinama uredno mogli biti djedovi.