Imao je Ozzy pravo.
Jedna prilika i jedna pjesma s kojom se napravi sve – to je omiljena situacija za filmske scenariste koji se bave glazbenim pričama i koja je po mom skromnom mišljenju najbolje dočarana u filmu „Purple Rain“ kad Prince s utegom privatne životne situacije kreće u izvedbu upravo te pjesme pred sumnjičavom publikom koju na kraju oduševi kako se pjesma razvija. No ni taj veliki trenutak nije u stanju srušiti emotivnu koprenu s lica glazbenika nemoćnog i za jedan osmijeh osobne satisfakcije, iako se potpuno dao i zbog toga postao prihvaćen.
U realnoj životnoj situaciji tako nešto se ne događa. Tako nešto je u sferi bajke. I za glazbenike i za nas koji je pratimo, jer svi znamo koliko je težak, gotovo nemoguć, stjecaj okolnosti za tako nešto što uglavnom samo u svijetu filma postoji. No onda se ta „jedna u milijun“ filmskih situacija (za realni život je omjer kudikamo nepovoljniji) dogodila upravo ovog ljeta.
Sad već pokojni Ozzy Osbourne i Black Sabbath upriličili su 5. srpnja dotad neviđeni koncertni oproštaj u rodnom im Birminghamu na Villa Park stadionu koji je doslovce bio i koncertna „who is who“ revija heavy metal i hard rock svijeta.
Nastupalo je i nekoliko super grupa sastavljenih od prokušanih imena. Jednu od njih su sačinjavali Nuno Bettencourt (Extreme), II (Sleep Token’), Frank Bello (Anthrax) i Adam Wakeman (Ozzy Osbourne’s band) i s njima je nastupio Dominic Harrison umjetničkog imena Yungblud koji je izašao na pozornicu u 17:35 sati.
Daleko je to bilo od udarnih večernjih koncertnih termina, ali stadion je bio pun, rasprodan gotovo istog trenutka kad su ulaznice puštene u prodaju par mjeseci ranije. U tom terminu Yungblud je doslovce imao svojih pet minuta za izvedbu pjesme „Changes“ Black Sabbatha. Mene je to doslovce prenulo i vratilo u „Purple Rain“ scenu dok sam gledao i slušao tu nevjerojatnu izvedbu balade, prvo brisanje suza u publici tog dana i potom cijeli raspjevani stadion u katarzi kojeg je predvodio taj namršteni mladić proživljavajući svaki ton.
I sam Ozzy Osbourne je kasnije reagirao na izvedbu kad je upravo ta „Changes“ odabrana kao singl i najemotivniji moment koncerta koji nipošto nije bio planiran. Sudbina je htjela da posljednje Ozzyjevo obraćanje svijetu budu njegove riječi oduševljenja Yungbludovom izvedbom, otišavši toliko daleko rekavši da je izvedena bolje nego njegov original. Čvrsto sam uvjeren da nas je Ozzy napustio sretan i ispunjen, jer za pjevača valjda nema veće nagrade nego kad vidi pomladak koji ostavlja srce na pozornici.
„Kupio“ je instantno Yungblud i mene s izvedbom „Changes“ i upravo je to bio okidač da se posvetim preslušavanju njegovog recentnog albuma „Idols“.
„Idols“ je ambiciozni hod po rubu objedinjavanja stilskih poglavlja rocka koja su nam u kolektivnoj memoriji. To je Yungbludovo veranje prema samom Olimpu žanra koji je u današnje vrijeme skliska litica i za one kojima je to pošlo za rukom u prošlosti. U biti, možda i nema sigurnije formule za neuspjeh od želje da se snimi rock album koji bi mogao puno toga objediniti i da bude po ukusu uvijek podozrive rock publike, ali, eto, nađe se neko odvažno mlado srce iz kojeg kipti žar i koje hoće dokazati kako je u stanju za tako nešto. Koje hoće dokazati da prolazi kroz neke „promjene“ i natjerati vas da to primijetite u nadi da ćete na kraju bezrezervno klicati njegovoj slavodobitnosti.
Da je kadar to učiniti na pravom mjestu na kojem će svako vrijeme biti njegovo (kad god izašao na pozornicu) dokazao je u Biminghamu s „Changes“, a s vlastitim recentnim materijalom, tj. četvrtim albumom, znao je i on da će mu trebati malo duže, makar dupla minutaža za odvažnost i procjenu prvog dojma.
Možda je upravo iz tog razloga taj prvi dojam spakiran u devet minuta dugu uvodnu „Hello Heaven, Hello“, što ukazuje na Sabbathovsku odvažnost u kojoj je išao do kraja i u strategijskom smislu s odabirom da se to iskustvo podeblja i video spotom koji je zvučnu dimenziju zapakirao u svojevrsno trilogijsko iskustvo kao da je riječ o tri pjesme spojene u jednu. No i to je zaogrnuto u harlekinsku bonvivanštinu grupe Queen koja je najuspješnije od svih spajala klasičnu i rock glazbu (što je još jedna od formula za nakostriješiti glazbenu kritiku, dakako u negativnom smislu).
No „vječito namršteni“ Yungblud iz kojeg zrači prkos kao da je kojim slučajem nepriznati vanbračni sin Nicka Cavea upravo vas tom caveovsom odvažnošću vodi na glazbeno putovanje u kojem će vas u središnjem dijelu prvo prerezati sabbathovskom a la „War Pigs“ rifovštinom, potom baciti u iskričavu i vrckavu aerosmithovštinu za koju nećete biti sigurni vodi li vas u tom trenutku „za ruku“ Steven Tyler, ili Roger Daltrey jer biste se mogli okladili da taj „potpis“ u sebi nosi i šmek grupe The Who, dok u finalu nećete ni osjetiti kada i kako ste se zatekli u psihodeličnoj eteričnosti nebesa.
„Ček’ malo, jel’ ovaj stvarno konstruirao neki svoj frankensteinovski ‘Bohemian Rhapsody’“ – pitao sam se, iako pjesma nema nimalo veze sa spomenutom, osim u zahtjevnosti aranžmanskih skokova zbog čega sam dobio želju čuti kako li mu prateći bend s tim izlazi na kraj na koncertima. S druge pak strane, naslušao sam mladih bendova nakon indie perioda koji pokušavaju zarobiti stari i izgraditi neki svoj rock izričaj s daleko manje uspjeha i uvjerljivosti koju je Youngblud isporučio sa svojom devetminutnom epopejom vizije putovanja do rock and roll raja već na samom početku albuma, a u njoj se drži svih nevidljivih, ali osjetnih rock meandara koje povezuje vlastitim tkanjem.
Dok dvojite što može ponuditi nakon takvog otvaranja albuma jer po logici stvari skoro svaka pjesma na drugoj poziciji lako može završiti u ulozi žrtvenog jarca, gotovo da i ne osjetite prijelaz koji vas poput lahora unese u narednu „Idols Pt. I“ koja kao mid-tempo akustična balada prolongira Yungbludovo (i vaše) emotivno krvarenje po onom „guilty pleasure song“ obrascu, tako da jedva i primijetite da vas je donijela do naredne „Lovesick Lullaby“ dok ono „Pt. I“ otvara onaj psihički Pink Floyd moment da bi nešto kasnije sve to trebalo dobiti neku kulminaciju u „Pt. II“ tj. u drugom dijelu albuma, kao što stvara osjećaj da je „Hello Heaven, Hello“ bila samo uvertira puno šireg konceptualnog obrasca cijelog albuma.
No i „Idols. Pt I“ se jednako neprimjetno blenda u „Lovesick Lullaby“ i tek kad Yungblud zapjeva u stilu Mikea Skinnera iz The Streetsa dobijete novi „WTF moment“. Drugi takav moment je refren kojeg bi se moglo pripisati ranom Madchesteru kad su sve oči bile uprte u The Stone Roses.
Onaj klasični osjećaj dolaska naredne pjesme prvi put dolazi tek na četvrtoj po redu „Zombie“ koja zbog zgusnutog zida gitarske distorzije zvuči kao posveta Dolores O’Riordan i grupi The Cranberies koji su se probili pjesmom identičnog naziva. „Ne kradi malo, već uzimaj kompletno sve od najboljih“, izjavljivao je nekad najpoznatiji rock kameleon David Bowie, a nakon „Zombie“ sam uvjeren da je Dominic Harrison alias Yungblud i tu lekciju upio, usavršio, primijenio na sebi i u nju se utkao tako da mu se to ne može zamjeriti čak i kad mu glas na refrenu uđe u onu afektaciju po kojoj je pokojna O’Riordan bila poznata.
U tom duhu „The Greatest Parade“ nakon „Zombie“ se ukazuje kao da je nekim slučajem u igru uskočio Brian Molko, odnosno Placebo, ali ni to više ne iznenađuje obzirom koliko široki blend utjecaja je Yungblud dotad podastro. Dakako, završetak „The Greatest Parade“ nije nipošto u stilu Placeba, jer taj dio pjesme koja pjeva o tome da sutra za našu vrstu ne postoji je također posložen na način da se balada „Change“ prelije preko nje, pa se i tu stvara dojam da je riječ diptihu, tj. da „The Greatest Parade“ i „Change“ ne idu jedna bez druge, jer „Change“ na kraju iznosi katarzu za obje, taman da se otvori novo poglavlje posvećeno Yungbludovim idolima.
„Monday Murder“ jasno ukazuje da je The Cure na toj listi obzirom da počinje kao neka alter verzija pjesme „Boys Don’t Cry“. Dakako, ne trudi se vokalno skinuti Roberta Smitha, ali je zato lirski u tom ozračju naleta depresije koje „reže“ poletna gitarska tema. Drugi dio albuma također donosi još jedan sympho-rock moment, ovog puta skoro potpuno na teritoriju grupe The Who, a to je „Ghosts“ u kojoj je podcrtana i stadionska ambicija s dodavanjem pljeskanja u ritmu i to u završnici kad se to obično i događa na koncertima.
No ni nakon takvog „vatrometa“ opet nema pada, jer „Fire“ u svojih dvije i pol minute trajanja nastavlja držati tenziju, taman da „War“ donese razbuktavanje kao još jedan baladni moment na ovom albumu bez ijedne loše balade, što kao dvostruki udar podcrtava klavirska „Idols Pt.II“ u kojoj Yungblud donosi i objašnjenje cijelog albuma stihovima: „Can’t vacuum dirt off your heart / We’re idols of your own creation / That’s where your imagination starts / So you fell and got hurt“.
Posljednji genijalni potez donosi odjavna „Supermoon“ jer je i ona svojim klavirskim štihom kao diptih povezana s pretposljednjom „Idols Pt. II“. Tim jednostavnim potezom ona ne ispada iz zamišljene cjeline albuma, a opet osjećate kao da vas je Yungblud uveo u atmosferu nekog malog intimnog kluba, postao vam bliži i dostupniji – kao da odbija napraviti idolatrijski jaz između slušatelja i sebe nakon što je s ovim albumom pretumbao „pola povijesti rocka“ kako bi odao počast svojim idolima.
Imao je pokojni Ozzy pravo – ovo je pravovjerna mlada krv rock and rolla. Samo je pitanje trenutka kad će Yungblud sam početi puniti stadione.
Ocjena: 10/10
(Locomotion / Capitol, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
