Izlazak iz zone komfora nikad nije lagan, pogotovo za bend čiji je znatan dio publike očekivao hitove, a ne tihe favorite iz sjene. Na 41. obljetnicu otvaranja Olimpijskih igara u Sarajevu, Zabranjeno pušenje se predstavilo u ponešto drugačijem svjetlu, s ponešto drugačijom set-listom od one očekivane.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2025/02/2025-Lisinski-foto-Ivan-Lesic-11-2-800x534.jpg)
Zapravo, koncert Zabranjenog pušenja u Lisinskom se mogao shvatiti kao neka vrsta predstavljanja knjige “Pamtim to kao da je bilo danas”: manje poznate pjesme su dale prostor da frontmen i glavni autor grupe Davor Sučić alias Sejo Sexon objasni i poveže s bitnim događajima u njegovom životu.
A toga, hvala na pitanju, ima. Od nečeg što bi se dalo usporediti s kulturom otkazivanja i aferom “Crk’o Marshall”, pa preko proživljavanja ratnog okruženja u Sarajevu, zatim šaketanja nakon što su Sexon i drugovi cca 1997. na koncertu u Zagrebu izveli “Fato, mori, dušmanke” (neupućene je ova, inače makedonska narodna pjesma asocirala na srpske narodnjake), pa do novih dana, inače izvrsne pjesme “Svjetla Sarajeva” koju je napisao čovjek u odori Vojske Republike Srpske, a Sexon uglazbio. Sexon, dakle, “zna šta je bilo”, i ne pada mu na pamet blejati na temu “ratne rane su još uvijek svježe, a bivši jugokomunisti truju narod”.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2025/02/2025-Lisinski-foto-Ivan-Lesic-8-1-800x534.jpg)
Simbolički, Sexon se vratio onome da, kahvu kad zakuha, fildžan viška opet ostavlja. Snaga je u pomirenju, prihvaćanju, suosjećanju i opraštanju, nečem što nacionalistički šlager pjevači nastoje u velikom luku zaobići, inače gube karijeru. Sexon nije zaboravio ratna stradanja, ali priča priče o onome što pobjeđuje mržnju.
“Svaka pjesma je jedan veliki poljubac za vas”, rekao je pri kraju koncerta. Poput pokojnog Đorđe Balaševića, i Sejo je strpljivo i duhovito uvodio publiku u svoje priče o pjesmama i pjesme o pričama. Kao i kod Balaševićevih pjesama, i Sexonove pjesme mogu funkcionirati kao kratki scenariji za filmove. Razlika je u karakteru jednog i drugog, Korni grupom (i progresivnim te folk rockom) inspiriran, suzdržan Novosađanin je imao drugačije impresije, nego punk rockom inficiran Sarajlija. Humor im je također drugačiji, pogađate čiji je mračniji.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2025/02/2025-Lisinski-foto-Ivan-Lesic-19-1-800x534.jpg)
Druga velika novina je bila odsustvo “električnih” instrumenata s izuzetkom električnog basa. Gostiju nije bilo i, s obzirom da je većina članova Pušenja zaslužila “jubilarnu nagradu” povodom dvadesete ili tako neke slične okrugle brojke rada u bendu, nije vijest reći da je muzički dio bio dobar. Ono što je zateklo je ipak bila set – lista sa svojim ugodnim i neugodnim iznenađenjima.
U vrijeme sve manje diskretnog prikazivanja fašizma u javnom prostoru, “Gospođa Senada” je aktualnija sada nego 2018., u vrijeme izdavanja albuma “Šok i nevjerica”. Donald Trump je također dobio “svoj” trenutak u izvedbi pjesme “Bog vozi Mercedes” (sama pjesma je objavljena 2001., debelo prije Trumpove predsjedničke kandidature). Uvjerljivo najbolji trenutak večeri je izvedba pjesme “Pismo Elvisu”, koja je prvi put objavljena 1997., na prvom poratnom albumu “Fildžan viška”. U akustičnoj izvedbi, s vokalom Anđele Zebec, s usnom harmonikom Tomislava Golubana, violinom Roberta Boldižara, bez klavijatura (što je zanimljivo, jer je po zvuku i ugođaju klasična “klavirska” balada), “Pismo Elvisu” je donijela možda i previše turobnosti u večer – no ovakva verzija zaslužuje biti profesionalno snimljena te možda i objavljena na nekom izdanju Pušenja.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2025/02/2025-Lisinski-foto-Ivan-Lesic-21-1-800x534.jpg)
Prvi dio koncerta je bio uglavnom rezerviran za manje poznate poratne pjesme. Osim spomenute “Gospođe Senade”, “Arizona Dream” je također vrlo toplo primljena, no “Blues predsjednika opštine” ipak nije opravdao svoje mjesto na set-listi. U prve dvije trećine koncerta su dominirale pjesme umjerenog i sporijeg tempa, što je izazvalo osjećaj “tragedije” kod određenih, manje strpljivih pojedinaca, da bi kraj bio rezerviran za hitove, što je publiku podiglo na noge. Hit iz drugog plana je i “Javi mi”, obrada pjesme Lou Reeda “Turn To Me”, koja je vrlo rijetko svirana, ali je dočekana poput “Balade o Pišonji i Žugi”.
Repertoar Zabranjenog pušenja je mnogo više od hit parade, što je i naglašeno uvrštavanjem pjesme “Takvim sjajem može sjati” Arsena Dedića.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2025/02/2025-Lisinski-foto-Natko-Felbar-17-1-800x534.jpg)
Lansiranje prototipova u sklopu turneje “Neuštekani” je uspjelo. Koncert je zatvoren “Jugom 45”, pjesmom koju sve manje doživljavam kao posvetu nekadašnjoj Jugoslaviji, koliko kao “ljubavno” pismo novom društvenom uređenju koje je, dajući mrvice materijalnog nekima – napravilo duboke pukotine u u društvu za sve (“sada nam je mnogo bolje, novi grad i novi stan, stari nam je postao fora, kantonalni ministar”). Pušenje te pukotine neće sanirati, ali barem priča priče kako su nastale, što su napravile i kako im se možemo rugati. Takva umjetnička vizura nije moguća kad se sviraju samo hitovi i pravi dernek, ali je moguće u akustičnim aranžmanima. Zato su ovakvi koncerti dobro došli.
![](https://ravnododna.com/wp-content/uploads/2025/02/2025-Lisinski-foto-Natko-Felbar-5-1-800x534.jpg)
Set lista, KD Vatroslav Lisinski, 8. veljače 2025.:
1. Halid umjesto Halida
2. Gospođa Senada
3. Amilina pjesma
4. Nema više
5. Arizona Dream
6. Blues predsjednika opštine
7. Pismo Elvisu
8. Dobro dvorište
9. Bog vozi Mercedes
10. Dok čekaš sabah sa šejtanom
11. Počasna salva
12. Lijepa Alma
13. Boško i Admira
14. Takvim sjajem može sjati
15. Laku noć, stari
16. Sve po starom
17. Kada dernek utihne
18. Pos’o kuća birtija
19. Lutka sa naslovne strane
20. Kažu mi da novog frajera imaš
21. Karabaja
22. Balada o Pišonji i Žugi
23. Djevojčice kojima miriše koža
24. Javi mi
25. Fildžan viška/ Bacila je sve niz rijeku
Bis
26. Šeki is on the road again
27. Posljednja oaza
28. Jugo 45