Ova kompilacija je neka vrsta apela na to kakve umjetnike i modernu scenu imamo.
Prošlo je četrdeset godina od objave „Paket aranžmana“. Kompilacije koja je postala kompilacija nad kompilacijama kad je riječ o glazbi s ovdašnjih urbanih prostora. Kult. A kad je rađena, nikome od aktera nije bilo ni u primislima da će ona dobiti značenje kakvo je dobila. Bio je to samo jedan od trikova kako uštedjeti novac i jednim izdanje predstaviti više novih imena. No kako je vrijeme odmicalo, s rastom njene vrijednosti rastao je mit o njenoj nedostižnosti kad je riječ o svim rock kompilacijama novih izvođača koje su dolazile nakon nje i čiji sastavljači su dobrim dijelom težili dočepati se slične aure važnosti, bila ona generacijska ili glazbena.
No kopiranjem svaki original ostaje nenadmašan. Pa makar se taj dogodio i slučajno. A i kad je riječ o kompilacijama, koliko god se čine pukim izlogom pjesama i izvođača, one itekako mogu biti inventivni alat.
Upravo to je dokazao Vedran Peternel koji stoji iza kompilacije „Zagreb Calling: Generacija bez refrena“, ili kraće „Zagreb Calling“.
Prvi i najvažniji razlog je što je konačno napravljena, uvjetno kazano rock, kompilacija koja se ne treba po ničemu uspoređivati sa spomenutim „Paket aranžmanom“. Jer, Peternel je razmišljao dalje od toga. Po svemu što je učinio, njemu „Paket aranžman“ nije bio na pameti. U biti, bio mu je, ali se svojski potrudio izaći iz tog sklopa razmišljanja, time i iz sjene „Paket aranžmana“.
U tom pogledu unio je niz revolucionarnih poteza kad je o kompilacijama riječ.
Iako su neki od izvođača već imali snimljene i objavljene pjesme, on ih je sve stavio na istu startnu poziciju: svi su morali doći u zagrebački KSET (ispražnjen od koncertnih aktivnosti koje je zgasila pandemija koronavirusa) i tamo snimiti po jednu pjesmu uživo, ali po studijskim parametrima. Dakle, za svrhu „Zagreb Callinga“ pretvorio je klupski u studijski prostor.
Po ‘Dnevniku snimanja’, koji dolazi uz vinilno izdanje, a koji je na licu mjesta vodio moj dragi kolega Marko Podrug, Peternel je sastave ad hoc usmjeravao i vodio na način kako se obično vode jazz sastavi; na licu mjesta im je znao kratiti pjesme ili tražiti neke izmjene u aranžmanima, ako nije bio zadovoljan izvedbom. Već taj dio možda najbolje govori u prilog kvalitete okupljenih glazbenika.
Nije tu Peternel sad neki nedokučivi guru, već samo čovjek sa scene koji je godinama uključen u istu i jednostavno je primijetio da je posljednjih godina zagrebačka scena iznjedrila izuzetne glazbenike, dakle onaj kalibar umjetnika koji neće trošiti svoju i tuđu energiju na obranu ega, već će konstruktivno prionuti na posao i da tako kažem, jurišati na izazov koju mu nametne čovjek iz produkcije. Dakako, Peternel, kao taj ‘čovjek iz produkcije’ jako dobro zna granicu umjetničkog integriteta, da slučajno netko ne pomisli da je tjerao ljude da ‘sviraju njegove note’.
No to je samo početak. Okvir. Startna pozicija. Jer „Zagreb Calling“ je otišao dalje. To je kompilacija koja kao da je smišljena da bude konceptualni album, a ne izlog pjesama i izvođača, koliko god oni bili dobri. I tu se postigla ona dimenzija više, a to je dimenzija zajedničkog kolektivnog i ciljanog rada i to u vremenu koje slavi individualca. A to ne samo da je vraški teško postići, već prije „Zagreb Callinga“, teško da se može reći da je nešto slično promišljano na taj način, a da nije hommage ili ciljani soundtrack za film, seriju ili predstavu.
„Zagreb Calling“ u toj sferi više podsjeća na neki ‘priziv pameti’, neka vrsta apela na to kakve umjetnike i modernu scenu imamo, spram one zagađivačke estrade koja je u ovoj zemlji zahvaljujući otužnim medijima postala sinonim za glazbu i glazbenike kod većine populacije.
O prizivu savjesti smo čuli puno puta. Taj nam se pojam udomaćio. Nekad, dok je još bilo obaveznog vojnog roka, neki omladinci su se pozivali na njega izbjegavajući nositi i upotrebljavati oružje, pa bi taj rok provodili kao pomoćno osoblje po domovima umirovljenika, dječjim domovima i sličnim institucijama. Danas pak kad god čujemo ‘priziv savjesti’ obično je vezan za medicinare koji odbijaju raditi posao za koji su se školovali. U 99,9% slučajeva su to oni na ginekološkim odjelima spremni dodatno zakomplicirati život ženama.
Za priziv pameti međutim još nismo čuli. Možda iz jednostavnog razloga što se prizivom pameti indirektno nekog optužuje da je glup, uglavnom nadređenog, ili bar da slijedi glupe direktive viših instanci o čijem ishodu ne želi trošiti vlastitu pamet.
Slijedeći tu nit, možda je umjetnost jedino preostalo mjesto gdje bi se mogao primjenjivati priziv pameti. „Zagreb Calling“ je taj priziv pameti kad je naša moderna glazba u pitanju. Nije to samo puka igra riječi i naslanjanje na album „London Calling“ grupe The Clash, to je prije egzaktni primjer koji svakog ignoranta koji kenja da se na našoj sceni ništa kvalitetno ne događa, ili nekog nesklonog novom i drugačijem iz glazbene sfere, treba prizvati pameti.
A sad malo o spomenutoj konceptualnosti koja bi se mogla nazvati: svi za sebe i svi kao jedno, kad je riječ o „generaciji bez refrena“ (iako i to ‘bez refrena’ treba shvatiti figurativno, jer itekako ima refrena, samo nisu prvoloptaški servirani).
Ivan Ščapec alias Eine (kad nastupa solo izvan matičnog dua Seine) svojim androginim vokalom poput neke nestvarne inkarnacije Krležinog Petrice Kerempuha pjesmom „Misao“ otvara vrata (nove) percepcije. Kao da mu je misija biti prologom onoga što dolazi – (za mnoge) nove estetike, novog zvuka. Jest da je i on već klupski veteran sa solidnom sljedbom među publikom, ali uvijek treba podsjetiti na sramotu medija što ignorira naše moderne glazbenike poput njega.
A ta nova estetika i zvuk grunu s pulsko-zagrebačkim sastavom nemanja predvođenim Lukom Šipetićem i pjesmom „Terra Magica“ koja magično isprepliće niti između istarskog melosa i kambodžanske psihodelije. Dimitrije Simović, predvodnik sastava Dimitrije Dimitrijević, Nišlija sa zagrebačkom adresom potom ispaljuje najpoletniji singl „Kovitlac“ sa svog debitantskog albuma „Čar-pitanje“ i kovitla ritam evocirajući na neke momenta Joya Divisiona u kombinaciji s The War On Drugs.
Instrumentalna kulminacija potom dolazi s „LA 1992“, pjesmom koja je ujedno otvarala prije dvije godine nastupni album „Distances“ energičnog kvarteta Truth ≠ Tribe (Truth Is Not A Tribe) u kojem je jedna od glavnih figura saksofonist Mak Murtić, a famozno se na mjesto Luke Čapete kao gitarist uklopio Nenad Sinkauz iz nekadašnjeg hrvatsko-talijanskog sastava East Rodeo.
Na sličan način kako je Eine otvorio kompilaciju, tako Ivan Grobenski iz grupe Moskau, ali i kao novootkriveni talent podravskog etno zvuka svojim nokturnom „Kmica kmici grize repa“ zatvara A stranu.
B strana nudi slično izranjanje iz tišine senzualnom baladom „Hide & Seek“ koju izvodi talentirani The Gentleman tj. Marko Lucijan Hraščanec iz Koprivnice, a potom opet kreće adrenalinsko ključanje onog što bi mogli nazvati zagrebačkom neopsihodelijom. Prvo s potentnom „Ne Ne Ne Ne“ grupe Porto Morto čija puhačka sekcija donosi razorni učinak, da bi sličan, ali s vodećim električnim gitarama potom preuzeli Sfumato i svojom „Plasma Laser Gun 10000“.
Kako je nemanja na A strani istarskom melosu dao egzotični naboj, tako Žen u gangu uvode plastični ritam u pjesmi „Gange“. ‘Odjavna špica’ pripada, a kome drugome, već, Klinici Denisa Kataneca koja pjesmom „Mala snaga II“ isplovi kao pomalo nakrivljeni brod pun robe, da se referiram na stihove, koji savršeno korespondiraju kao epilog Ščapecovim stihovima o buđenju i smrti u uvodu. Kao što se i stihovi „Uzmi ovo sve“ urezuju poput zadnjeg i podcrtanog imperativa, ili bolje kazano; refrena kompilacije koja predstavlja današnju ‘generaciju bez refrena’.
Posljednji dojam je da je deset izvođača iznjedrilo deset bisera. Povijesno gledano, nikad hrvatska moderna scena nije mogla od deset imena nanizati kompilaciju ovakve kvalitete (a Zagreb ih trenutno ima i puno više). Pa eto, jest da je sad prilika prisjetiti se kako je bilo prije četrdeset godina i ‘piknuti’ reizdani vinil „Paket aranžmana“, no ako želite saznati kako zvuči naša glazbena stvarnost, ona o kojoj se previše šuti godinama, obratite pažnju na „Zagreb Calling“.
Da ne moram baš direktno reći (i eventualno uvrijediti nekog); prizovite se pameti.
Ocjena: 10/10
(Menart, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
