Zar da nas zbog Eurosonga preko reda prime u Europu?

Merlinove poskočice i Jinxe na srpski puno lakše dekodiramo negoli skandinavske šlagere ili melankoliju bivšeg SSSR-a. Ista je stvar i s bilo kojom drugom državom na Eurosongu, i to se čini sasvim očitim, štoviše puno logičnijim gledanjem na stvari od mizantropskog inzistiranja na ‘ispolitiziranosti’ cijele priče.

Pobjednička euforija Azerbejdžana na Eurosongu

Osporavatelji se znaju često pozvati na ABBA-u i „Waterloo“ kao ključni dokaz da Eurosong nije ono što je nekada bio, no dovoljno je baciti letimičan pogled na popis pobjednika u 56-godišnjoj povijesti manifestacije da bi se uočilo kako, zapravo, nikada ni nije stvarala neke osobite međunarodne glazbene atrakcije (pobjeda izvođačima uglavnom samo jača poziciju na domaćem tržištu te otvara put prema nekolicini susjednih, i uglavnom ništa dalje ili više od toga). I jest da svatko osim baš najčangrizavijih gledatelja na bilo kojem Eurosongu čuje barem par pjesama koje mu se svide, no te simpatije kod većine rijetko rezultiraju trudom da se nakon takmičenja ilegalno skine pokoja mp3ca, kamoli kupnjom suvenira u obliku CD-a. Sve u svemu, ponekad se čini kako su svijet Eurovizije i svijet popularne glazbe dva različita entiteta koja kroče svaki svojim putem, gotovo pa neovisno jedno o drugom, pa je stoga lako pribjeći zaključku da je Eurovizija u generalnom poretku stvari… irelevantna?

No opet – kako nazvati irelevantnim nešto što ne gubi na popularnosti, i što svake godine uredno gleda oko 125 milijuna ljudi? Mislim, ako Eurosong i nije „glazbeno relevantan“ (što god to značilo), s takvim brojkama svakako jest na… neki način relevantan, ne? Ono, svako toliko će se pojaviti neki mega-hajpan bend, izaći neki zeitgeistovski album, ili održati neki veliki koncert o kojem će se brujati na sve strane, no o nijednome neće brujati toliko puno ljudi – i, što je još važnije, toliko puno različitih ljudi – kao što će uvijek cirka sredinom svibnja o Euroviziji. Naprosto nema te pojave u svijetu glazbe koja u tolikoj mjeri povezuje različite generacije i različite slojeve društva, i uvijek se iznenadim kad otkrijem tko sve pripada toj armiji!

Ima nas svakakvih u mom društvu za gledanje Eurosonga, ali je uglavnom riječ o ljudima koji su po glazbenim afinitetima – najgrublje rečeno – alternativci, i koji nisu baš nešto nacionalno nabrijani (u prijevodu: navijanje za hrvatske predstavnike nije visoko na listi prioriteta). Obično dademo svakoj pjesmi ocjene od 1 do 10 i zbrajamo ih u Excelu, no ovaj put je postavu pojačalo par hardkor-fanova koji su za sve nazočne isprintali listove za unos ocjena (asti jarca!!!), i to ne jedne nego tri – za pjesmu, vokalnu izvedbu i scenski nastup! I… što nas se najviše dojmilo?

„Dobrosusjedski glasovi“ su već toliko ozloglašen dio eurovizijskog folklora da se ove subote u više navrata čulo i glasno negodovanje publike u Dusseldorfu kad bi jedna država susjednoj udijelila maksimalan broj bodova, dok novinske analize, naravno, to i dalje običavaju tumačiti kao znak „ispolitiziranosti“ natjecanja. Takve analize su još i mogle biti shvatljive u vremenima kad su glasali tek žiriji iz nacionalnih TV-studija, no… nikako mi nije jasno kako im itko može i dalje pribjegavati u eri televotinga! (Tojest, preciznije rečeno, u eri kombinacije televotinga i glasova žirija – a kad smo već kod toga, nije mi jasno ni zašto svi skupa toleriramo taj degutantno elitistički, beskrajno uvredljiv sistem po kojem glasovi nekolicine mudrosera imaju istu težinu kao i glasovi cijele nacije!) Dalje>>

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X