Kada bi postojala mogućnost da me netko uspava 1. prosinca, a probudi 6. siječnja, platio bih koliko treba, potpisao sve potrebne papire, oprostio se s obitelji i odmah radosno otišao na svoju zasluženu eutanaziju. U Hrvatskoj 1. prosinca počinje jedan veliki spojeni produljeni vikend potpunog ludila i krajnje neizdrživog mahnitanja koje je teško objašnjivo nekome…
Kada bi postojala mogućnost da me netko uspava 1. prosinca, a probudi 6. siječnja, platio bih koliko treba, potpisao sve potrebne papire, oprostio se s obitelji i odmah radosno otišao na svoju zasluženu eutanaziju.
U Hrvatskoj 1. prosinca počinje jedan veliki spojeni produljeni vikend potpunog ludila i krajnje neizdrživog mahnitanja koje je teško objašnjivo nekome tko nije odavde. Advent, to nepodnošljivo grotlo svih zala koje se s nebesa sruči na nevine i nevjernike, dajući im jednomjesečni trailer, sneak preview ako hoćete, onoga što čeka sve one po koje Isus neće doći jednom kad ga napokon dočekamo da nas spasi i odriješi ove zemaljske patnje.
Nije Pakao nikakav Dante, nego beskonačne adventske kućice ispred kojih se ljudi guše u dubai fritulama i, iskašljavajući posip od pistacija, umiru u najgorim mukama, advent je vječno, gotovo sizifovsko traženje parkirnog mjesta kojeg nema, nagrizajuća mast koja se cijedi niz ozarena lica uživaoca adventskih kobasica, poput britve oštri zvuci cover bendova koji u nevjernika uzrokuju neizlječivi moždani tinitus, trgovački centri u kojima ljudi zbijeni jedni do drugih plaze preko vlastitih glava poput pilića u masovnim farmama za uzgoj, kljucajući proizvode po akcijskim cijenama, ručkovi s obitelji u dnevnim boravcima iz kojih je nemoguće izaći kao u najgoroj noćnoj mori Luisa Buñuela, a božićne pjesme, koncept koji nije mogao izmisliti nitko do Nečastivnog lično, na radio postajama su ‘I Got You, Babe’ svakog dana u 6 ujutro…
U tom i takvom okruženju čovjeku ostaje samo jedna slamka spasa duga 36 minuta i stara 54 godine – The Stooges i njihov “Fun House”.
Kako se spomenuti album nikada nije našao ni na kakvoj listi najboljih božićnih albuma svih vremena, vrijeme je da se polustoljetna nepravda napokon ispravi jer “Fun House” je jedino pravo utočište i spasenje koje čovjek u vrijeme adventa može naći, božićni album kao niti jedan drugi i kojem nema ravnog.
“Down on the street where the faces shine/ Floatin’ around, I’m a real low mind/ See a pretty thing/ Ain’t no wall/ See a pretty thing/ It ain’t no wall”, zapomaže naš goli spasitelj, razapet na nevidljivu križu. “Yeah deep in the night, I’m lost in love/ A thousand lights/ Look at you/ A thousand lights/ Look at you/ I’m lost/ Ooh, low, low, low, low, low, low, low, low…”
I zaista, kako se drugačije može osjećati netko tko u adventsko vrijeme pokuša hodati ulicom u dubokoj noći, izgubljen u toj eksploziji božićne ljubavi i zaslijepljen tisućama nakaradnih lampica nabavljenih na nekom natječaju po tri puta većoj cijeni od one koliko to zaista košta u “aferi advent” koju DORH nikada neće istražiti?
I sljedeća je poslanica u duhu ljubavi, kao što to i priliči jednom pravo božićnom albumu. “I took a ride with the pretty music/ I went down and baby you can tell/ I took a ride with the pretty music/ Now I’m putting it to you straight from hell,” najavljuje naš Isus dislociranih kukova, nakon što je prisustvovao nekom od adventskih koncerata koji se nude na svakom uglu. “I’ll stick it deep inside/ I’ll stick it deep inside/ Cause I’m loose/ Always!”, i zaista, takvi zvuci u nas uvijek penetriraju duboko iz Pakla, ostavljajući nas suviše labavima da bismo se uopće pokušali obraniti.
“Lord!”, dalje zapomaže naš spasitelj. “Eli, Eli! Lama azavtami”, reklo bi se. Vidiš li onu mačku koja te gleda očima poput TV ekrana, pita se. Kakvu mačku, pitate se. Onu koja nas prati sa svakog ekrana, prodajući nam sve moguće proizvode po sniženim cijenama, blagdanske akcijske mobilne tarife i pakete, Coca Colu, blagdanska putovanja u Prag ili neko drugo turistički prokleto mjesto. Ali je li to uopće ta i takva mačka ili su ove interpunkcije tek rupe kopalja na najboljem torzu našeg zastarjelog Spasitelja? Ili je to Marija Magdalena? Da, Gospode, ta mačka, ta prokleta omiprezentna i omnipotentna mačka s devet života, jednim za svaki krug Danteovog pakla, gleda nas gdje god se pokušali sakriti.
A sakriti se možemo jedino u blato tople zime uzrokovane klimatskim promjenama, u blato kojeg su iza sebe ostavile tisuće nogu posjetitelja adventskih kućica, blato iz kojeg nas može izbaviti samo milosrdni poganski dodir nepostojećeg poganskog mesije, dodir koji bi napokon ponovno rasplamsao vatru koja je u nama gorjela davno prije kapitalističkog otkrića adventa, onu pravu, istinsku, ljudsku vatru koja gasne svaki puta kada u ponedjeljak u vrijeme adventa pokušamo na vrijeme doći na posao ili se vratiti kući.
“Out of my mind on saturday night/ Ninteen-seventy rollin’ in sight/ Radio burnin’ up above/ Beautiful baby, feed my love all night/ I feel alright, I feel alright/ Feel alright/ Feel alright/ Feel alright”, moli naš Isus za nas grešnike sada i u času post – adventske smrti naše jer ništa nam drugo ne preostaje nego da tu vatru ponovno rasplamsamo neslućenim količinama alkohola subotom uvečer, prisjećajući se 1970. godine kada adventa kao takvog nije bilo. I tako pijani van vlastite pameti, teturamo svojim kućama, uvjeravajući same sebe da se osjećamo dobro, osjećamo se dobro, osjećamo se dobro, osjećamo se dobro, dobro nam je, dobro nam je, dobro je, dobro je, dobro, dobro, dobro!
Naš je dom jedino naše utočište, jedino u vlastitoj kući ne moramo biti žrtve adventa, ako to ne želimo, jedino nam doma može biti zabavno, jedino je naš house “Fun House”, a predugo smo zbog adventskog ludila bili od nje odvojeni. “Callin’ from the fun house, yeah/ Yeah, I came to play and I mean to play around/ Yeah, I came to play and I mean to play real good/ Yeah, I came to play”, vapimo.
“Little baby girlie, little baby boy/ Cover me with lovin’ in a bundle o’joy/ Do I care to show you what I’m dreamin’ of?”, pitamo se retorički kada u tom svom kućnom utočištu uspavljujemo svoju obitelj zbog kojeg i dalje moramo održavati iluziju čarolije Božića, iako bismo najradije eksplodirali od frustracije.
I što nam ostaje na kraju? Kakvu adventsku uspavanku možemo ispjevati nakon svega što smo preživjeli od 1. prosinca do 6. siječnja? Ta nikakvu, osim bluesa. Ali mi više nemamo snage ni za blues, a snage nema ni naš Spasitelj razapet na svom nevidljivom križu. Ostaje nam jedino vrištati, vrištati primordijalno, vrištati onako kako smo vrištati dok smo se rodili, okupani krvlju. “Random unintelligible screaming”, kaže tekst pjesme našeg labuđeg adventskog pjeva.
Spavati da nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
