Zašto je ‘The Company Man’ idealan film za svakog proletera

Prvomajsko slavlje je prošlo (ako ga je uopće bilo). Život u korporativnom svijetu se nastavlja, a mi samo podsjećamo na jedan film koji je prošao nezapažen.

The Company Men

Treba li slaviti muku svakidašnju, i jesu li oni koji je slave to učinili na pravi način? Prvi maj je iza nas. I nekako se osjeća da su mnogi poslodavci zbog toga sretniji jer se, eto, oni o kojima ovise nekako drže posramljeno kad je u pitanju obilježavanje djela njihovih ruku.

Nazivati se radnikom već duži niz godina je nešto što se u našim krajevima smatra pomalo pogrdnim. Asocira to na male plaće, masne kute, žuljevite ruke, ogrubjela lica i tupe poglede onih koju muku svakidašnju započinju uz jutarnju. Nema tu glamura o kojem se sanja, a glamur je u modi.

Mentalitet čini čuda, pa je danas možda bolje biti i menadžer u zatvoru, nego radnik. U tim situacijama obično radi kolektivna mašta pa je većina sklonija vjerovanju kako je dotični kriminalac kao u nekom filmu opljačkao silne milijune, „zakopao“ ih negdje u nekom trezoru i sad samo čeka da odradi kaznu i ostatak života provede pijuckajući koktele ispod neke palme. Društveno ozračje nam je loše za slavljenje Prvog maja bez knedle u grlu.

Na kraju krajeva je li okupljanje oko zajedničkog kazana graha i guranje za besplatnu porciju nešto što bi se moglo prihvatiti kao vrhunac ceremonije za nekoga tko konstantno rinta i tko bi se valjda uz taj plastični tanjur variva trebao osjećati počašćenim? Ili sve smrdi na ubožnicu, brutalni pogled u budućnost, jer je i pojam sigurnog posla nešto što sve više iščezava?

Medijsko skretanje pozornosti s te vrste turobnog ozračja tako dobiva sve više na značenju, jer radnička klasa više ne voli ni da je se tako naziva, a pogotovo da je se podsjeća na rad. No s druge strane to je i dobar datum da se na TV programu u večernjim satima pronađu neki filmski naslovi nešto drukčijeg karaktera od uobičajenih.

Tako su u sklopu emisije „Posebni dodaci“ voditelja Hrvaja Pukšeca (koji se općenito u svojim emisijama trudi stvoriti drukčiji pogled na film) prikazana dva filma koji se bave radničkom tematikom. Prvi je bio „Crveni“ redatelja i glumca Warrena Beattyja, biografski film o Johnu Reedu, američkom piscu, novinaru i aktivisti kojeg je pojela boljševička revolucija, dok je drugi bio „Plodovi gnjeva“ klasik redatelja Johna Forda o velikoj seobi američkih farmera na zapad zahvaljujući bankarskoj okrutnosti za vrijeme prve velike američke ekonomske krize.

No u sadašnjosti su i to samo bile slike iz vremena kojih se više skoro i nema tko sjećati jer se radnje filmova odnose na događaje koji su se održali prije nešto manje od stotinu godina. Ali pored povijesnih činjenica i dramaturgije koja se ne probavlja lako ti isti filmovi opet nude neku utjehu današnjoj radničkoj klasi da je danas bar prag siromaštva mrvicu podnošljiviji. U svakom slučaju Pukšec je odradio korektan potez u okvirima nacionalne televizije, a povod ovome komentaru bila je njegova konverzacija s gostima koji su u polemizirali oko toga kako današnje kinematografije (pogotovo američka) guraju pod tepih scenarije o radnicima. Dalje >>

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X