Situacija s pjesmom Irene Žilić promptno dokazuje ono o čemu već godinama bruje svi nezavisni, a to je da ima ovdje recentne kvalitete svjetskog potencijala.
Jedna prijateljica je prošli tjedan na društvenim mrežama napisala komentar: „Zanimljivo je kod primitivaca da kuže samo nekretnine“ uz link članka naslovljenog: „POČELO JE! Martina Dalić zatvara Podravkin pogon u Umagu, ulazi u nekretninski biznis“. I to je suštinski najkraći opis osnovne podjele u Hrvatskoj. Ono čemu teži razvijeni svijet jest prodavanje pameti. Ono čemu teži nerazvijeni svijet jest prodaja obiteljskog nakita, ili ako želite, nekretnina ili zemlje.
Da svaka nekretnina ima vrijednost to vidi svaka budala. Ono što budala nikad ne vidi jesu sitni i često običnom oku nevidljivi detalji kako se prodaje esencija, tj. pamet. Budala također nikad ne vidi da se u pamet treba ulagati i da treba pronaći kanale gdje se ona (pamet, a ne budala) može plasirati i u kojem obliku. Zato je budala. Budala zna samo raskrčmiti neku postojanu i vidljivu vrijednost. Recimo, nekretninu.
Isti model može biti preslikan na sve segmente djelatnosti u Hrvatskoj, tako i na ono što se zove glazbena industrija. Jasan je pojam da autorstvo spada u intelektualnu vrijednost. No da bi u ovom tekstu pojednostavnili stvari (i samo i isključivo u ovom tekstu), recimo, uvjetno, da je u tom poslu zarada od tantijema na domaćem tržištu nešto poput – nekretnina, dok je zarada od tantijema na međunarodnom tržištu – pamet.
Glavni bazeni za ubiranje tantijema su u najvećoj mjeri HRT, a potom komercijalne televizije i radio postaje. Svuda u svijetu to je prilično dinamičan biznis po sistemu da nova imena hrabro i inventivno nadiru, dok stara brane svoje pozicije. Novih ima više, kao što imaju više hrabrosti, energije, agilnosti i dakako motivacije. To je prirodni put. To pokazuju i trendovi iz godine u godinu. E, u jednoj Hrvatskoj nije. U Hrvatskoj je to nešto poput rentijerstva od nekretnina. Taj eter je parceliran u najvećoj mjeri po sistemu da trendovi nisu prepušteni tržištu, već su dirigirani. Koji su dokazi za to, pitat će se netko. Moj odgovor je; dokazi su svuda oko nas.
Jedan od njih je recentni uspjeh Irene Žilić kao autorice čiju je pjesmu „The Moon“ prepjevao britanski sastav Morcheeba, koji je i Hrvatsku koncertno posjetio u najmanje desetak navrata u posljednjih dvadeset godina. Kako, zar nije to uspjeh upravo izvrsnih poslovnih modela koji vladaju na našoj sceni, može se s pravom netko opet zapitati. U nastavku ću pokušati obrazložiti, zašto nije i zašto je to jasan pokazatelj koliko ‘je trulo u državi Danskoj’.
Konkretno, ovaj portal već deset godina prati između ostalih i domaću kantautorsku scenu, koju je u jednom trenutku očaja zbog silne nepravde kolegica Jelena Svilar nazvala „nevidljivom scenom“ iz razloga jer sva ta silina rada i talenata umjetnica i umjetnika koji jurišaju prema zenitu svojih karijera u smislu kvalitete, osim par medija, nema bogzna kakvu podršku u domaćem mainstream okolišu, a kamo li ono što bi se nazvalo teškom rotacijom singlova. Ako je nešto nevidljivo, to je i nepoznato. Dokaz? Tek danas će mnogi po prvi put čuti za Irenu Žilić, koja je, eto, tu svima pred nosom već skoro deset godina. A zašto je nije bilo u hrvatskom eteru, kao ni većine njenih kolegica i kolega kantautora? Pa zato jer po rentijerskom modelu, da parafraziram poznati slogan sa zidova nekretnina iz vremena poraća, tamo gdje bi se ti naši kvalitetni autori trebali emitirati nevidljivim slovima piše: „Zauzeto, estrada“. Tako je po pitanju većine medija.
Pojam ‘indie’ (koji dolazi od independent music, tj. nezavisna glazba) na Zapadu je odavno sinonim za svu glazbu koja ne spada u neke lako pitke singlove s top lista, no po pitanju izdavaštva, puno toga je kod glavnih izdavača, a da se ne govori da je jedan britanski Domino odavno prerastao u major izdavača na domicilnom terenu kad su njihovi indie bendovi preplavili radijske i televizijske valova mainstreama. Kod nas pak indie je i dalje unutar suštinskog pojma nezavisne glazbe po svim kriterijima. Kome se da, može najbrže dobiti uvid pogledom na godišnje liste domaćih i regionalnih albuma na ovom portalu. Iz godine u godinu pola njih je u domeni samoizdavaštva po principu objave albuma na Bandcampu ili Youtubeu. Postoji i mala, ali čvrsta i agilna, mreža nezavisnih izdavača, ali, avaj, dokle god na većini komercijalnih medija stoji nevidljivi natpis „Zauzeto, estrada“, teško da će im od postojećih ‘rentijera’ biti dozvoljeno u nekom značajnijem omjeru da izrastu u nešto poput Domino Recordsa na domaćem terenu.
Do proljeća 2020. smo uživo pratili mnoge kako se razvijaju umjetnički i izvođački. Gledali i slušali kako koncertno rastu od prostora jedne Bookse, koja je više prostor posvećen književnim događajima, pred desetak ljudi, pa do osvajanja sve većih klupskih prostora. Svojevrsna, rovovska borba za svakog slušatelja. Proboji u živom tkivu, pred publikom kojoj nije nedostajalo izbora događanja. Akteri samo s gitarom u rukama i svojim stihovima pred mikrofonom. Bez podrške ikoga iza sebe, bez poticaja, bez pogodnosti.
Primjera radi, kad se odvija South by Southwest festival, tj, najugledniji i najveći glazbeni sajam u Austinu u SAD-u, svake godine japanske izvođače koji su dobili tu čast i bili pozvani prati i kulturni ataše Japana koji se i na državnoj razini brine za njihovo predstavljanje. Od meni osobno poznatih primjera, na SXSW su putovali naši Overflow i Lovely Quinces (nek’ mi oproste oni koje sam slučajno izostavio, ali, eto, i ja koji se profesionalno novinarski bavim ovim segmentom nekad teško dolazim do informacija), ne samo o svom trošku, već i prepušteni sebi u tom ogromnom osinjaku borbe za pozicije u glazbenom biznisu možebitnih globalnih razmjera. Mislite li da je itko iz naših „pršut, stina & nekretnina“ diplomatskih krugova uopće znao za to, a kamo li uskočio u pomoć? Dovoljno je reći da se informacija da mala Hrvatska tamo ima svog predstavnika jedva probila do par nezavisnih glasila.
Situacija s pjesmom Irene Žilić promptno dokazuje ono o čemu već godinama bruje svi nezavisni, a to je da ima ovdje recentne kvalitete svjetskog potencijala. Dokazuje to i potez sastava Morcheeba, za kojeg će se mnogi složiti da je u kvalitativnom smislu ono najbolje od tog benda udaljeno godinama unatrag. Naime, nije pjesma „The Moon“ Irene Žilić završila kao neka bonus obrada na skorašnjem albumu Morcheebe (iako bi uspjeh bio i da se samo to dogodilo). „The Moon“ je, gospodo draga, odabrana za najavni singl koji je dobio i video spot. A najavni singl je uglavnom guranje u prvi plan onog najboljeg što se nudi. Dakle, za Morcheebu je „The Moon“ glavni adut i to adut za jurišanje na nekadašnje pozicije i etabliranje, ne pred britanskom publikom, već pred uvijek oštrom britanskom kritikom, koja ruku na srce, u toj zemlji daje zeleno ili crveno svjetlo svakom izvođaču. Ako pripadnici glazbene scene Velike Britanije, koja je glazbena velesila, stavljaju najveći ulog na „The Moon“ kad je riječ o novom albumu, onda nema nikakve sumnje o tome da je autorski talent Irene Žilić apsolutno potvrđen. A osobno ne znam što tek reći ako se nekim čudom dogodi Morcheebin veliki (britanski) comeback.
Je li to uspjeh domaće nam glazbene industrije? Nije. To je Irenin uspjeh. Bio bi uspjeh domaće industrije da je netko iz te industrije radio s Irenom Žilić, ulagao u nju i lobirao za ovakav ishod kakav se dogodio. Ali nije. Irena je nastupala kao predizvođačica Morcheebi na turneji, koja ju je svojom voljom povukla i na njen britanski krak, dok je pjesma „The Moon“ prvo zapela za uho Skye Ewvards i Rossu Godfreyju, kojima se toliko svidjela da se ista u njihovoj izvedbi potom ostvarila i kao udarni singl s novog albuma.
Hoće li se iz ove situacije dogoditi neki pomak u smislu većeg broja emitiranja glazbe domaćih nezavisnih izvođača na „Zauzeto, estrada“ radijskim postajama? Najvjerojatnije neće. One će nastaviti živjeti u limbu neke paralelne stvarnosti i njegovanju zvuka starog 30-40 godina iz pukog razloga jer njihovi ‘rentijeri’ ne znaju napraviti bolje, ali imaju dovoljno moći i drskosti da zaustave one koji znaju. U biti može se čak dogoditi i paradoksalna situacija. Jer vole na tim medijima Morcheebu od koje tu i tamo ziheraški zavrte „Rome Wasn’t Built In A Day“ iz 2002. pa im se možda svidi i famozni novi singl „The Moon“ za koji možda ni neće znati tko ga je napisao.
To je neka realna situacija po tom pitanju. ‘Rentijeri“ uglavnom iz godine u godinu samo umoče četku u boju da osvježe natpis „Zauzeto, estrada“ na već pošteno oljuštenoj i dotrajaloj fasadi hrvatskog etera. I misle da će to trajati zauvijek. A trajat će do prvog potresa koji će dokazati koliko je trula i nosiva struktura. Tada se više neće moći cicati od rentijerstva. Naivno misle da potresa neće biti, a ne vide njegovu magnitudu u desetinama milijunima pregleda na Youtubeu trap folk izvođača s istoka koji je već osvojio i hrvatsku mladež. To je jednostavno tako kad se godinama ne želi pustiti domaći talent ili domaća pamet ‘u prostor’, već se forsira ‘nezanimljivo tupilo’. Problem je što ‘uzbudljivo tupilo’ već kuca na vrata tih etera dok je na terenu ono odavno pregazilo ‘nezanimljivo tupilo’, jer se slušatelje nije odgajalo na pameti i kvaliteti.
Kad više ne ostane boje za novi premaz „Zauzeto, estrada“, tad će po starom dobrom običaju svalit krivicu na druge. Dakle, samo možemo nagađati hoće li im biti kriva Vlada, Srbi ili masoni, što bi rekao Vojko V. A, eto, imali su skoro dvadeset godina da prevedu starolatinsku izreku koju je Morcheeba uzela za naslov svog najpoznatijeg radio-friendly evergrina i shvate značenje toga da Rim nije sagrađen u jednom danu.
Ima tu dosta mudrosti. Nije isto nešto izgraditi i održavati spram pisanja „Zauzeto, estrada“ na ofucanu fasadu.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
