Zabavljao nas je, provocirao i kudio… Trudio se i obrazovati, iako to nikad nije tako prezentirao, niti je to gurao u prvi plan. To je radio, onako više usput, neprimjetno. O puno toga o njemu ćemo postati svjesni posthumno…
1998. godina, – prizor prvi:
„Čitajte moje kolumne u Globusu. U njima ima najviše novinarstva. „Noćna mora“ nije pravo mjerilo za ocjenjivanje mog rada. „Noćna mora“ je jednostavno noćna mora“, izjavio je Željko Malnar krajem devedesetih kao gost predavač studentima novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Predavaonica je bila puna, a Malnara je kao gosta doveo profesor Damir Matković koji je u to vrijeme predavao predmet Televizija. Studentima je Malnar naravno najviše bio zanimljiv upravo zbog emisije „Noćna mora“ koja je prikazivana na OTV-u. Bilo je to u trenutku same špice popularnosti te anti-emisije, tog javnog medijskog eksperimenta koji je u svojim počecima bio Malnarov obračun sa svima koji su to gledali u kasnonoćne sate. Dozvoljavao je da ga se telefonski vrijeđa u eter, vrijeđao je on druge – bio je to ventil za ispoljavanje frustracija i stresa tijekom ratnih i poratnih godina. Bilo je nekorektno i vulgarno u svakom smislu, za mnoge samim time i zanimljivo, a opet se sve to činilo kao mala škola javnog istupanja, prve faze buđenja demokracije, ad hoc primjer Malnarova ukidanja verbalnog delikta i cenzure. No nije to bila ona državotvorno poželjna Tuđmanova ‘demokracija’ čija se propaganda ratna retorika cijedila s malih ekrana kad je bila riječ o ‘Katedrali duha’, već anarhični televizijski para-sustav čije pravilo je bilo da nema pravila.
U jednom trenutku Malnar se proglasio predsjednikom zagrebačkog kvarta Peščenica i potom otvorio vrata televizije svojim ‘ministrima’ i ‘podanicima’ tj. društvenim autsajderima i gradskim (pešćeničkim) frikovima. Ubrzo su svi znali tko su Ševa, Cezar, Tarzan, Jaran, Remzo, Laki… Pacijenti su preuzeli bolnicu i najnenormalniji show na svijetu uskoro je postao i jedan od najgledanijih. Posebice nakon što je u njemu gostovao i američki košarkaš Dennis Rodman, jedna od rijetkih zvijezda koja nas je tada posjetila i s kojim je tada patuljasti Ševa u emisiji krenuo u dribling s loptom.
Kad su kasnije odobrene prve koncesije privatnim i stranim televizijama, ubrzo je postalo jasno kako je Malnar bio prorok televizijskog treša i ubrzo je svaka od tih televizija imala svoje Cezare, Ševe, Tarzane, Jarane i Lakije. Naravno da su se drukčije zvali i da su bili ‘zamotani u fini papir’, no od treša kao glavnog sastojka se nije odstupilo, kao što je vesela studentarija na predavanju vjerojatno propustila Malnarovu opasku o njegovim kolumnama… “Noćna mora“ bila je ono što je zanimalo najveći broj njih.
U tom trenutku on je doživljavan kao vođa uspješnog medijskog cirkusa, a ne netko tko je u Indiji studirao na Indian Institute of Mass Communication i to smjer novinarstvo za nerazvijene zemlje, proputovao svijet i snimio značajne dokumentarne serije i reportaže o najudaljenijim i ujedno najopasnijim dijelovima svijeta.
2005. godina – prizor drugi:
Jakov Sedlar i njegov sin Dominik snimili su po vlastitim riječima najjeftiniji domaći film „Hrvatska mora“ koji je ujedno trebao biti i najuspješniji mješanac dokumentarca i komedije. Bar se tako pričalo 2005. na 51. Pula Film Festivalu. Film se naravno bavio fenomenom Malnarove „Noćne more“, tj. medijskom blumentelom predsjednika Peščenice. Simbolički i u stvarnosti „Mora“ je tog vrućeg ljeta oživjela i u stvarnosti domaćeg filmskog svijeta. Velika premijera u Areni posljednjeg dana festivala bila je otkazana jer je Jakov Sedlar kao producent službeno povukao svoj film. Neslužbena verzija kaže kako ga autori u Pulu nisu ni donijeli na filmskoj vrpci, već samo na video kazeti. Možda bi kruna domaće vizualne treš produkcije u povijesti hrvatske kinematografije bilo upravo prikazivanje „Hrvatske more“ u Areni s videorekordera. No povijesni debakl nije se dogodio. Ako debakl već samo po sebi nije bilo neprikazivanje filma. Malnara koji se te godine nije skidao iz svoje paradne bijele predsjedničke odore tako nešto nije nimalo dirnulo. Možda je takav ishod i očekivao…
2012. godina – prizor treći:
Primijetio sam zimus dugokosog starca u invalidskim kolicima u hodniku bolnice u zagrebačkoj Dubravi. Imao je one poznate prozirne cjevčice u nosu i nije izgledao dobro. Dvije žene su se šutljivo brinule o njemu i namještale ga u kolicima slušajući njegove želje koje je izjavljivao kratkim šaptom. Isprva ga nisam prepoznao, a onda me široka figura smještena u naizgled majušnim kolicima u toj situaciji navela da još jednom pogledam njegovo lice. Otišao sam do kioska i kupio Globus. Na posljednjim stranicama prije horoskopa bila je otisnuta Malnarova kolumna. I u njoj je kao i nebrojeno puta do tada u istoj razvijao svoju osebujnu egzistencijalističku metafiziku izbivanja izvan grada u nekoj osami ličke divljine i bivstvo uz logorsku vatru. I dalje prkosan ljudskoj gluposti koja odbija slobodu koju je on udisao punim plućima – posljednji od drevne vrste, nepokoreni div, samoanski poglavica koji se u jednoj maloj europskoj državici proglasio predsjednikom kvarta-republike po istom tom samonametnutom principu kako bi zabavljao i građane ‘susjedne Republike Hrvatske’.
I narednih tjedana su se nizale kolumne, ali su u njima prevladala sjećanja i motivi s avantura iz mladosti. Div iz Peščenice nije priznavao poraz.
9. srpanj 2013. – prizor četvrti:
Prošlo je svega devet dana od ulaska Hrvatske u EU koji se proslavljao uz „Odu radosti“, policijske kordone, prometni kolaps, zavarivanje šahtova i (valjda) Thompsonov koncert na splitskom Poljudu, kad je došla vijest o smrti Željka Malnara. Ostali smo siromašniji za jedan slobodarski duh, izgubili nekonvencionalnog intelektualca i novinara koji je bio u svojoj misiji do posljednjeg dana. Republika Peščenica je ostala bez predsjednika u delikatnom trenutku. Po svemu sudeći, novi neće biti izabran i ostaje joj jedino da poput susjedne joj Republike Hrvatske preda ‘ključeve kvarta’ novim gospodarima, jer predsjednika kakvog je imala i koji ju je proslavio više nikad neće imati. Poglavica Seiuli preselio se u nova prostranstva.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
