Prvo koncert Ljeta u MSU, J.R. August na Tuškancu, Nula u Medici, Porin… ‘Niski start’ glazbenih događanja u Zagrebu dogodio se ove subote 5. lipnja. Ako se tome pridoda još mnoštvo izložbi i događanja druge vrste na kojima ne manjka ljudi, utisak je da se iz covid-krize izlazi velikim koracima.
Velikim koracima je tako sinoć krenula ‘družba’ s kompilacije „Zagreb Calling: Generacija bez refrena“, konkretno; Ivan Grobenski, Klinika Denisa Kataneca i Žen koji su uspješno startali, osmo po redu, Ljeto u MSU u Muzeju suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Za zagrebačku publiku bila je to odlična prilika vidjeti sva tri izvođača na velikoj pozornici, izvan klupskih gabarita (gabariti koji su tijekom pandemije bili posebno skučeni, a dakako i rijetki), kao i osjetiti njihove dosege kad je riječ o većim eventima sa solidnim razglasom.
U tom smislu, izvođač kojem će trebati još neko vrijeme ‘tesanja’ u prilagodbi za ovakve prilike svakako je Ivan Grobenski koji je nastupio prvi dok je sunce još zalazilo za zapadni horizont. To je i logično, jer je njegov psihodelični etno-blues projekt najmlađi. Album „Siromahi i lazari“ nastao je u pandemijskoj 2020. godini, a iako je Grobenski uspio nanizati više od 20 koncerata na krilima maštovite autorske interpretacije podravskih tradicijskih motiva, svi oni su bili komornijeg štiha, prilagođeni uvjetima nastupanja pred prorijeđenom publikom unutar klupskih okvira.
Njegov nastup na Ljetu u MSU nekako je vapio za nekim značajnijim naglaskom na ritam sekciju koju četveročlani sastav Ivan Grobenskog ne posjeduje. Jednostavno, veći prostori imaju prerogativ da se treba podići i veća buka na pozornici koja bi jače ponijela publiku. U ovo pandemijsko vrijeme uspio sam Grobenskog u novom narativu koncertno ispratiti više nego brojne druge izvođače, pa iz iskustva klupskih ukazanja i izvedbe „Siromaha i lazara“ gdje sve dobro funkcionira bez bubnjara ili udaraljkaša, ipak moram primijetiti da bi pojačanje u tom segmentu benda ipak bilo dobro došlo, posebice kad treba zakotrljati finale kroz pjesmu „Verestuvanje“.
Klinika Denisa Kataneca nije imala tih problema. U biti Klinika Denisa Kataneca je rasturila. A po frenetičnoj reakciji publike, plesu i zdušnom „hoćemo još!“ na kraju, kao da smo bili svjedoci ispunjenja svih onih uvjeta koji definiraju uspjeh kao takav. Taj kvartet Denisa Kataneca doimao se gladan svirke i nastupa. Grizli su ritam kao vukovi, a Denisov trans kao da je rastao sa svakom novom pjesmom, kao i količina znoja kojim je bivao sve natopljeniji.
Posljednji put sam ih gledao u jesen 2020. u dvorištu Medike. Osim što je to bio koncert zapamćen po drakonskoj kazni od strane covid-redara, izvedbeno je nosio u sebi neku crtu sjete i one poznate glazbeničke slutnje kad je sve protiv tebe. Jer Klinika je tek trebala raširiti svoja krila na valu prijelomnog albuma „Jada Jada“ objavljenom u proljeće iste godine, ali jedini valovi na koje je u tom peirodu bio fokusiran cijeli svijet bili su pandemijski valovi.
Nastup ispred MSU bio je potpuna suprotnost. Gotovo, osvetnički pohod i juriš na sve negativne stvari proteklih godinu i pol. Želja da se plesom, gibanjem, žestinom i emocijom ostavljanja srca na pozornici sve te negativnosti otjeraju dovraga. Snaga pjesama albuma „Jada Jada“ potvrđena je tako kao nikad prije na pozornici uz bend koji je razvio neobičan autohtoni indie zvuk i stil oko stihova talentiranog Kataneca koji se sa svakim odmakom vremena čine sve više univerzalno-izvanvremenskima u svojim propitivanjima žensko-muških odnosa, ovisnostima i mukama samopotvrđivanja koje se na koncu sažimaju i kulminiraju u finalnoj katarzi „Mala Snaga II“. Ata „Mala Snaga II“ mete sve pred sobom poput frenetičnog gitarskog sola Branimira Norca i kad Katančev trans ne može omesti ni nedostatak mikrofona kojeg je slučajno pomeo vratom svoje gitare.
Bio je to jedan od onih koncerata koji jednostavno razoružavaju svakog skeptika na licu mjesta. Denis i njegova Klinika nakon sinoć se doimaju spremnima za dominirati na bilo kojoj dimenziji pozornice i brojem ljudi pred sobom. Nakon sinoć, mogu uzeti sve.
Jednostavno su u drugi plan gurnuli i nastup uvijek moćnog i čvrstog sveženskog trija Žen. One pak nisu bile ni tihe, ni hermetične sinoć, no u svom narativu nisu imale epitet ‘izgorjeti na bini’, kao što je prije njih imao Katanec. Dakako, nije ovdje riječ o forsiranju nekog rivalskog duha unutar scene čiji akteri imaju sve predispozicije da zagrabe širi sloj publike nego dosad, no od dojmova se ne može pobjeći.
Žen su ipak osvajale prostor svakom novom izvedbom, dokazujući da njihov scenarij, tj. setlista nema mana i da također sigurno vode publiku prema katarzi. U središnjem dijelu su tako predstavile nove pjesme koje streme melodičnijim i pozitivnim-toplijim narativima, kao i recentnu „Opet gange“ s kompilacije „Zagreb Calling“ u koju su zanimljivo utkale etno štih (dakako, radile su Žen to i prije), no završnica je posebno bila u znaku „Igra protona, elektrona i neutrona“ koja je pošteno protresla i atomsku strukturu publike, netom prije nego li je po svim pandemijskim mjerama i propisima sve bilo okončano u pet minuta do 23:00 sati.
Koncertno ljeto nam se vratilo u grad.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
