Odgovor na pitanje iz naslova daje nam prvijenac Lucije Ivšić aka Žive, a glasio bi mračnom, eksperimentalnom pa i dezorijentirajućom elektronikom. Ovih devet pjesama često nisu lagane za slušanje, ali s obzirom na tematiku kojom se bave i kontekst u kojem su nastajale drugačije su teško mogle biti.
Lucija se, naime, prije četiri godine preselila na doslovno drugi kraj svijeta te svoj životni i glazbeni put nastavila u Melbourneu. Svaki početak je težak, posebno ako se za njega odlučite u nepoznatoj zemlji i kulturi, a da stvari budu gore pobrinula se i pandemija koja ju je zatočila unutar četiri zida. Sve to zajedno na Luciju se odrazilo do te mjere da je, kako navodi u popratnom tekstu, u prosincu prošle i siječnju ove godine proživljavala napade panike, besane noći i druge horore koji dolaze iznutra, što ih čini još i teže pobjedivima.
Da biste shvatili i osjetili kroz što je prolazila nisu vam, međutim, potrebna nikakva dodatna pojašnjenja već je dovoljno samo pročitati stihove poput ‘nikad si nisam vjerovala/nikad stvarno zadovoljna/uvijek samo najgora’, ‘I seeked asylum but found hell inside’ ili ‘I could be anything but a best friend to myself’. Iako takva poetika zaista može djelovati kao nekakav ‘suicide note’, Živa je u njoj pronašla priliku da se zagleda duboko u sebe, što je, pak, dovodi do svojevrsne katarze, čak i terapije stidljivo naznačene u „Severed Flower“. Samim time, u pitanju je izuzetno hrabar i beskompromisan album koji u okvirima i naše i glazbenih scena susjednih država gotovo da nema srodnika.
Iz istog razloga manje je važno što se određene pjesme glazbeno nisu dovoljno odmaknule od St. Vincent iz vremena ploče „Masseduction“, FKA Twigs, Florence Welch ili Róisin Murphy, odnosno ovdašnjih Bad Daughter i Sun U. Živa je, drugim riječima, bolja što je opičenija kao kada u „Dualism“ evocira radove Bjork, uvodi nas u „Anything But the Night“ nečim što nije daleko ni od This Mortal Coil ili elektroniku obogati blagim etno motivima. „Only Feeling When I’m Lost“ i „Power“ tako su me natjerale da pomislim čak i na „Zašto žene u našoj unutrašnjosti još uvijek nose crne marame“, daleko najbolju skladbu nekadašnjih osječkih Rodericka čije bi nasljednice za 21. stoljeće mogle predstavljati.
Kada bi netko neupoznat sa stanjem na hrvatskoj sceni u nizu poslušao rane radove Lucijinog bivšeg benda Punčke i debi Žive teško bi povjerovao da se radi o istom autorskom rukopisu, kako zbog transformacije iz nabrijane punk rokerice u sjetnu, pomalo i ezoteričnu elektronsku kantautoricu tako i zbog unutarnjeg putovanja kojim je od ‘biti sretan to je najbolje’ stigla do ‘ja spremna sam da se raspadnem’. Upravo to putovanje najvažniji je element ovog albuma i glavni motiv za željno iščekivanje njegove iduće postaje.
Ocjena: 8/10
(Cereal Booking, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
