Zlatko Dizdarević: Idemo u susret fašistoidnom korporativnom imperijalizmu

Razgovor s BiH novinarom i diplomatom Zlatko Dizdarevićem, pod nazivom ‘ISIL-ovanje civilizacije’, prepoznato je kao najbolji trenutak ovogodišnjeg Festivala alternative i ljevice u Šibeniku. Tajming koji nije mogao biti bolji te Dizdarovićevo detaljno poznavanje prilika na Bliskom istoku učinile su ovaj javni intervju obvezatnim štivom.

Damir Pilić i Zlatko Dizdarević (Foto: Jozica Krnić)
Damir Pilić i Zlatko Dizdarević (Foto: Jozica Krnić)

Vrijeme bivše Sirije, Iraka, Libije pa i Egipta, ma koliko on bio nešto drugačija priča zbog njegove uloge u očuvanju Izraela, je prošlo. Uglavnom iz pomenutih razloga i logike. Bašar el Asad je druga priča u odnosu na oca, i bio je apsolutno spreman da se “uklopi” u zahtjeve novog vremena i novih pregrupisavanja u svijetu. Ma kako ima veliki uteg očeve generacije lidera na leđima. Asad je, uostalo, britanski đak. Njegova žena je moderna, tako se i ponaša, oblači… On je čovjek koji nije bio pripreman za predsjednika Sirije. Njegov brat je bio pripreman, ali je poginuo prije nego što je to postao.

Nakon prethodnog višegodišnjeg novinarskog rada i života tamo, od 2008. do 2012. bio sam u regionu, kao diplomata. Bašar El Asad je tada pokrenuo mnoge procese modernizacije, mada je Siriju pritiskivala čuvena “kletva” predsjednika Buša o Siriji, Iranu i Sjevernoj Koreji kao “osovini zla”. Naravno da je ta izolacija prema Zapadu Siriju približila Iranu, Rusiji, u početku čak i Turskoj i Jordanu. Malo će se ko danas sjetiti da je Sirija 2013. zvanično uvela i višepartijski sistem, sprovela izbore na tim temeljima. Ma kako to bilo novo i u povoju, kretalo se naprijed. U zemlji je broj stranih turista u godini dana porastao za sedam stotina posto. To je država koja je imala mnoge ugrađene socijalne komponente na vrlo visokom nivou, ozbiljno besplatno obrazovanje, zdravstvo… Bila je jedina zemlja na Bliskom istoku koja je imala dovoljno vode, hrane, energije i za sebe i za izvoz. I dvije stvari koje niko ne spominje, a koje su jako bitne i danas: 2009. u teritorijalnim vodama Sirije otkrivene su enormne količine nafte i gasa i , naravno, odmah otvorilo pitanje na zapadu ko će u svijetu, u trci za tu energiju prevladati. I još nešto, po meni kapitalno: Sirija je bila jedina zemlja u regionu koja nije imala niti jedan dolar duga ni Svjetskoj banci ni MMF-u. Ne možete biti primjer ostalim arapskim zemljama da se tako može živjeti, a graditi međunarodni poredak na filozofiji imperijalizma MMF-a, Svjetske banke i ostalih banaka Zapada.

Dakle, 2010. i 2011. godine je bilo jasno da to neće ići. U velikoj igri preslagivanja kompletne situacije na Bliskom istoku pokrenuto je takozvano Arapsko proljeće koje se iz zapadne perspektive, kao i naivnima na Bliskom istoku činilo kao istinsko demokratsko buđenje mladih i obrazovanih ljudi. Ovi potonji jesu doista u to vjerovali srcem ali, time se tamo politika ne vodi. Sentimenti Istoka na Zapadu ne vrijede. Arapsko proljeće je bilo potpuno organizovana, sinhroizovana,proizvedena i provocirana operacija u kojoj jesu mladi ljudi mislili da učestvuju u onome što se govorilo da jeste. Međutim, taj šou je bio ukraden koju sedmicu nakon početka i okrenut u potpuno drugom pravcu. Pogledajmo rezultat. Zemlje u kojima je pokrenuto “proljeće” završile su sa srušenim sekularnim i funkcionirajućim sistemima, ma kako im bili totalitaristi na vrhu, razorene, uništene sa stotinama hiljada žrtava i milionima izbjeglih i raseljenih.

Sa nekoliko kolega ambasadora odlazio sam prvih dana započinjanja “revolucije” u Deri, grad na sirijsko – jordanskoj granici. Krenulo je sa demonstracijama u kojima je učestvovalo nekoliko stotina ljudi. Išli smo tamo ujutro, vraćali se uveče. Imali smo status i obezbjeđenje, pa smo mogli. Prvi dan su bile demonstracije. Policija je odgovorila. Noć nakon demonstracija Asad je objavio na TV-u da poziva u Damask predstavnike studenata i onih koji su se pobunili, da se u parlamentu razgovara “o njihovim opravdanim zahtijevima”. Drugi dan je krenulo ulično nasilje, napadi na prodavnice, na javne objekte… Treći dan ste mogli da prepoznate kako se ta cijela priča preselila u centralnu džamiju iz koje se diriguje operacijom. Mogli su da se prepoznaju i tipični potezi agentura stranih službi koje podgrijavaju haos. Kada se zapucalo snajperima sa krovova i na demonstrante i na policiju, priča se potpuno okrenula u pravcu koji je neko želio. Koju sedmicu kasnije započinjao je “građanski rat”.

Dakle, mlađi Asad je bio čovjek na kojeg se, da se htjelo, moglo odigravati u procesu demokratizacije društva, procesu dogovaranja koji je Zapadu, navodno, bio bitan. Američki državni sekretar Džon Keri je, recimo, bio sa svojom suprugom malo prije zbivanja u Deri na večeri sa Asadom i njegovom ženom u poznatom rerstoranu Narandž u starom gradu. Fotografije pokazuju da je bilo mnogo osmijeha. Keri je, prema saopštenjima iz Damaska, tražio ono što je tražio, prekidanje približavanja Sirije Iranu, posebne pogodnosti u energetskim poslovima sa Zapadom i ko zna šta još. Nije dobio i “proljeće” je krenulo. Na ubrzanom putu ka dubokoj jeseni i totalno krvavoj zimi.

Razlika između oca i sina Asada je, zapravo u sasvim različitom istorijskom kontektu, u uslovima u kojima je ta država živjela u dvije različite epohe. Moje duboko uvjerenje je da naslućena pozitivna priča sa mlađim Asadom naprosto nije smjela proći zbog toga što u svemu ovome danas nije u pitanju ekskluzivno sudbina Sirije, već realizacija mnogo šireg koncepta koji se zakuhavao u regiji.

Kazali ste maloprije da je Bašar el Asad na početku Arapskog proljeća bio spreman, voljan primiti studente i mlade prosvjednike u palaču na razgovor. Poznato je da je i Gadafi nudio slične koncesije pobunjenicima, nedugo prije nego što je ubijen. Može li se reći da je Gadafi ubijen iz istog razloga iz kojeg se sada napada Asad i koji je to razlog?

Priča sa Gadafijem je uočljivo drugačija jer je skoro isključivo priča o nafti. Imao sam jednu privilegiju, vrlo zanimljivu, na temelju koje mogu da kažem da je ovo jedan od dva suštinska razloga zašto je Gadafi srušen. U Amanu živi i danas, princ Hasan, brat jordanskog kralja Huseina, koji je bio duže od tri decenije kraljev zvanični nasljednik. Kada se kralj Husein nakon više godina bolesti liječenja poslednji put vratio iz klinike Mayo u Americi, i sazvao kraljevsku porodicu sluteći brzi kraj, na veliko iznenađenje mnogih je saopštio da ga neće naslijediti princ Hasan, nego jedan od njegovih sinova, sadašnji kralj Abdulah. Sina je odredio zbog toga što je mnogo mlađi, i posebno zbog njegovog profila. Poznato je da je u arapskim zemljama pozicija vojske veoma značajna za održavanje mira u zemlji i samog režima i sistema. Kralj Abudalh II je bio, prema tradiciji, diplomac najboljih britanskih vojnih akademija, školovao se i na drugim koledžima u inostranstvu, dakle prozapadne i moderne orijentacije. Širokih pogleda na svijet. Oženjen je Palestinkom, veoma obrazovanom i po mnogim uvjerenjima avangardnom vladarkom Istoka. Za Jordan je to posebno značajno jer Palestinci tamo sačinjavaju više od 70 posto stanovništva. Velika većina kao izbjeglice naseljene nakon palestinske drame, posebno 1967. godine. Ovaj brak značajno je relaksirao tenzije u zemlji koje su od stvaranja države tinjale između starosjedilaca beduina i Palestinaca, modernijih, obrazovanijih i mnogo prisutnijih u poslovima i biznisu. Činjenica da je kralj oženjen Palestinkom je prilično relaksirala tu situaciju.

Abdulah je u vrijeme kad se dešavala smjena, bio komandant specijalnih jedinica jordanske armije i svi najznačajniji komandanti u jordanskoj armiji su mu bili generacijski prijatelji i jako lojalni, što je tamo presudno značajno. Zbog toga se jordanska armija, koja nije velika, smatra u profesionalnom smislu jednom od ozbiljnijih u regionu. Kralj i zato uspijeva da se odupre radikalnim islamistima i da za sada zatvara prolaz ISIL-u i drugim formacijama, mada ne treba zaboraviti činjenicu da ni Amerikanci nisu previše sretni da neko čeprka po Jordanu, jer je to njihova ključna baza u regionu.

Princ Hasan je vrlo džentlmenski podnio činjenicu da neće biti kralj. Nije ni pokazivao peveliku strast za tu poziciju jer se razvijao na potpuno drugi način, kao čovjek akademske provinijencije, profesor, predavač po svijetu, filantrop. Rodoslovnik je mnogih projekata iz oblasti nauke, obazovanja, modernizacije. Imao je sklonost da se druži sa ljudima sa drugih prostora pa je tako i malu grupu od nas nekoliko ambasadora pozivao često na piće i druženje. Bio je posebno znatiželjan za zbivanja na Balkanu. Tako nam je i omogućavao često, mimo običaja i protokola, uvide u neka manje poznata a značajna dokumenta koja bi nam mogla biti interesantna. Među njima i dokumenta temeljem kojeg se jasno naslutilo šta će se desiti u Libiji. Papir je, pokazalo se ubrzo, bio sasvim pouzdan, kao rezultat rada više obavještajnih službi. Direktno je sugerirao vezu između koncesijskih ugovora Libije sa najvećim naftaškim korporacijama u svijetu. Bavio se neplaćenim dugom za eksploataciju libijske nafte, uslovima produženja tih ugovora temeljem sasvim razumnog Gadafijevog prijedloga i “odgovorom” Zapada na te prijedloge – avionima, razaranjem Libije i ubistvom pukovnika. Uz histerično objašnjavanje svjetskih medija kako je riječ o diktatoru i ljudskim pravima. Naravno, zna se da je libijska nafta jedna od najkvalitetnijih u svijetu, da je najbliža Evropi i tako u transportu najisplativija, a da su glavne novčane zalihe Libije tada ležale na računima najvećih zapadnih, posebno glasovitih njujorških banaka. Dug koji je pet velikih svjetskih kompanija dugovalo Libiji u tom trenutku, neisplaćeni novci za koncesijske sporazume, prema pomenutom dokumentu premašivao je prilično cifru od više desetina milijardi dolara. Gadafi je ponudio kompanijama da se dogovore o načinu isplate duga. Samo nekoliko nedjelja nakon Gadafijeve konstruktivne ponude o načinu rješavanja duga, počelo je tzv. Arapsko proljeće u Bengaziju. Dalje>>

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X