Na početku svake nove kalendarske godine, baš u ono doba kada gotovo sve plemenite rezolucije i novogodišnje odluke, već polako počnu padati u vodu, a ideje o manjoj konzumaciji alkohola, zdravijoj prehrani ili poniznosti spram života postanu tek puste želje za sljedeću godinu, filmski svijet ulazi u svoju najslađu fazu, točnije sezonu nagrada koja, naravno, trijumfalno završava dodjelom Oscara.
Bijahu to lijepa vremena za svakog ljubitelja sedme umjetnosti kada se o filmovima piše i priča više negoli ikada, kada se tekstovi o nominiranim i nagrađivanim filmovima nižu kao na pokretnoj traci, te kad i prosječna neznalica koja kroz godinu eventualno pogleda novog “Avatara” odjednom postane veći filmski korifej i od Ante Peterlića.
I u Hrvatskoj ove godine vlada za ove prostore nezapamćena euforija zahvaljujući Nebojši Slijepčeviću i njegovom “Čovjeku koji nije mogao šutjeti” koji je nakon Zlatne palme u Cannesu i Europskog filmskog Oscara nominiran i za onog američkog (i trenutno slovi kao prvi favorit) u kategoriji najboljeg kratkometražnog igranog filma, te je zaslužan što je domaći film od zadnjih stranica novina, tik prije osmrtnica stigao do naslovnica svih medija što je u zemlji, gdje etiketa “hrvatski film” još od osamostaljenja nosi prizvuk nečeg izrazito trulog, uspjeh značajan skoro koliko i sve nagrade.
Iako će se o Oscarima, što se dodjela bude približavala, a određene cehovske nagrade budu podijelile, puno detaljnije pisati i analizirati ne mogu se oteti dojmu da je riječ o jednoj od bizarnijih i slabijih godina kada su filmovi u pitanju, te da je konkurencija ustvari poprilično siromašna. S druge strane tamo gdje je konkurencija nikad jača, žešća i opakija su Zlatne maline gdje se među nominiranima našlo nekoliko doista degutantnih i nepotrebnih stripovskih adaptacija, dvije veličanstvene havarije inače vrlo talentiranih autora, mlitav redateljski debi nekoć najslavnijeg komičara, zalutali biografski film koji bi pred par godina možda bio nominiran i za Oscara, te jedna ogromna nepravda točnije zanemarivanje mog starog druga Zacka Syndera.
S obzirom na meni nikad razjašnjenje, ali očite mazohističke tendencije, većinu tih filmova sam dosad samoinicijativno i pogledao, a ostatak, riskirajući ono malog zdravog razuma što mi je ostalo, sam za potrebe ovog članka tijekom depresivnog i kišnog vikenda apsolvirao dok mi se po glavi konstanto vrtio stih: “dan je tmuran ja mamuran, nemoj srećo nemoj danas“. Bila bi prevelika šteta dublje se ne zagledati u nominirane, potencijalne pobjednike/gubitnike te poneki naslov koji je zaslužio biti nominiran, a nije (spoiler alert: riječ je naravno o “Rebel Moon“, bilo koji broj).
Najgori film:
“Borderlands”
“Joker: Folie a Deux”
“Madame Web”
“Megalopolis”
“Reagan”
Kad je tek bio najavljen, tko je mogao očekivati da će se najviše nominacija, točnije njih sedam moći posramiti “Joker: Folie a Deux”, nestrpljivo očekivani nastavak kritičarske i komercijalne senzacije iz 2019. godine? Upravo u tome leži i ključ tolikom broju nominacija; naime, “Joker” nije najgori film godine, štoviše, možda je i najbolji film na ovom popisu (što i nije bogzna kakav kompliment), međutim, riječ je o žrtvi uspjeha svog prethodnika.
Prvi “Joker” bio je rijetka kombinacija sretnih okolnosti, kompetentnih ljudi ispred i iza kamere, te marketinške ingenioznosti kojom su zahvaljujući auri najslavnijeg negativca u povijesti od tek prosječne posvete Scorseseovim djelima uspjeli prodati kompleksnu karakternu studiju. I tu kreću problemi. Film je zaradio i osvojio više nego što je itko mogao očekivati što u Hollywoodu znači samo jedno: muzi tu kravicu dokle god se može.
Phillips i društvo su se tako našli u problemu, znajući da ne mogu samo kopirati radnju prvog djela i smjestiti je u Arkham Asylum, pa su na radikalan način probali napraviti mjuzikl gdje mu definitivno nije mjesto, a kad na to dodate i potpunu nezainteresiranost svih involviranih koji su očigledno i sami bili svjesni da je riječ o one hit wonderu, dobijete najveće ovogodišnje razočaranje i film koji nije nikada trebao postojati.
Ostatak ekipe je također izrazito suspektan. “Borderlands” nas je podsjetio na sve one grozne adaptacije videoigara. Taj 120 milijuna skupi debakl koji unatoč sumanutom budžetu izgleda nevjerojatno jeftino, ujedno je i najefikasniji ovogodišnji lijek protiv nesanice. Priprosti muškarac u meni mora priznati da je “Madame Web” pogledao primarno zbog Sydney Sweeney te sam dobio što sam zaslužio: neinventivan, lijen i jeftin pokušaj zarade na liku i djelu Spider-Mana kroz nekolicinu manje poznatih likova koji nikoga ne interesiraju. Kad smo već na adaptacijama univerzuma Čovjeka-pauka, treba ustvrditi da se na ovoj listi komotno mogao naći i “Kraven the Hunter”, naslov s kojim konačno završava neuspjeli Sonyjev eksperiment, a kojem još pripada podjednako grozan “Morbius”.
“Reagan” ovdje više izgleda kao nuspojava trenutnih američkih prevrtanja i podjela s obzirom da je riječ o prihvatljivom biografskom ostvarenju koji iako nije ni po čemu hvalevrijedan niti izbliza nije toliko uvredljiv kao preostali naslovi, te je umjesto njega svakako mogao biti nominiran “The Crow” ili, naravno, “Rebel Moon 2: The Scargiver”, moje uvjerljivo najbolnije filmsko iskustvo protekle godine.
Makar bih da mogu Snyderu podijelio više malina negoli što Walt Disney ima Oscara (rekorder s 32), među nominiranima moj glas za najgori film godine zaslužuje “Megalopolis”. Komentirajući “The Bonfire of the Vanities” Briana De Palme, Quentin Tarantino je izjavio da je to grozan film, ali grozan film koji je mogao snimiti samo nevjerojatno talentiran autor. Ta izjava savršeno sublimira i najnoviji uradak legendarnog Francisa Forda Coppole, samofinanciranu višedesetljetnu tihu patnju slavnog redatelja u kojoj se naziru tračci autorske genijalnosti, ali koja zajedno čini apsolutno neprobavljivi páštroć 85-godišnjeg penzionera koji je sebe uvjerio da je najveći genijalac koji kuglom zemaljskom hoda.
“Megalopolis” je nevjerojatno ambiciozan pokušaj kombinacije priča iz antičkog rima s modernom urbanističko-arhitektonskom problematikom začinjen metafizičko-egzistencijalnim elaboratima o smislu života. Ako mislite da ova rečenica zvuči nepotrebno pretenciozno, pogledajte film ako već niste. Zapravo ne, bolje nemojte.
Tko će dobiti: “Joker: Folie a Deux”
Tko bi trebao dobiti od nominiranih: “Megalopolis”
Tko bi trebao dobiti (i usput nagradu za životno djelo): “Rebel Moon 2”
Najgora glavna muška uloga
Jack Black, “Dear Santa”
Zachary Levi, “Harold and the Purple Crayon”
Joaquin Phoenix, “Joker: Folie à Deux”
Dennis Quaid, “Reagan”
Jerry Seinfeld, “Unfrosted”
Iako se znalo dogoditi da pojedini glumac dobije i Oscara i Zlatnu malinu, dovoljno se samo sjetiti Halle Berry koja je svoju malinu za “Catwoman” primila držeći Oscar u drugoj ruci, ova godina predstavlja mogućnost da prvi put jedan glumac dobije obje nagrade za interpretaciju istog lika. Naravno, riječ je o Joaquinu Phoneixu kojemu će njegov Arthur Fleck nakon zlatnog ćelavca vrlo vjerojatno priskrbiti i zlatnu voćku više zbog samog rariteta i bombastičnog naslova nego li zbog zasluga.
Phoenix je jedan od onih glumaca koji najmanje od svih može na ekranu sakriti svoju nezainteresiranost i to da određenu ulogu glumi samo zbog novca, pa kao što se u “Napoleonu” Ridleyja Scotta činilo da se cijelo vrijeme pita zašto je na ovo pristao, tako i ovdje bez ikakvog truda i volje vjerojatno poštuje ugovorne obveze koje su ga natjerale da u filmu uopće i nastupi.
Jack Black se može pohvaliti nominacijama u dvije kategorije, pa je izgleda i Hollywood konačno počeo shvaćati o kakvom je netalentiranom prevarantu riječi. Iako nisam gledao njegov “Santa Claus” jer toliko samopoštovanja ipak imam, naslijepo vjerujem da je i ovom filmu užasan. Kao što je i Zachary Levy, koji je na X-u vrlo skromno izjavio da “i sjajne glumce nominiraju za te nagrade”. Njegove dionice strmoglavo i nezaustavljivo padaju, a donedavno je još nakon meni nikad jasnog uspjeha serije “Chuck” i uloge u “Shazamu” slovio za novu veliku zvijezdu, dok mu je realno mjesto ipak u ovakvim društvancima.
Iako sam religiozni ljubitelj “Seinfelda” čije epizode i dan danas rado pogledam, te se mogu pohvaliti da svake godine 23. prosinca slavim Festivus, mora se priznati da Jerry Seinfeld čak i na vrhuncu popularnosti demonstrirao da je tek prosječan komičar i loš glumac, te kada nije okružen sa vrhunskim glumcima i možda najboljim autorom današnjice (Larry David) na vidjelo izlaze sve njegove limitiranosti.
To se vrlo jasno vidi u njegovom redateljskom igranom debiju “Unfrosted” gdje vjerojatno nije bila najpametnija ideja režirati samog sebe.
Za Denisa Quaida mi nije jasno što ovdje uopće radi jer riječ je o jednoj od onih tipičnih biografskih imitacija u kojoj poprilično uvjerljivo glumi Ronalda Reagana, već se umjesto na popisu ne samo trebao naći već i trijumfirati Adam Driver za ulogu Cesara Cattiline u “Megalopolisu”. Driverova popularnost i uspjeh mi je već godinama najveća filmska misterija kojega se svojim licem koje je kao savršeno za radio nasilno gura u visokobudžetne holivudske uratke iako bi u vremenima pravih filmskih zvijezdi bio sveden tek na epizodne karakterne uloge od 10 minuta u kojima bi glumio čudnog susjeda ili napornog prijatelja.
Nakon što se od njegovog cmizdravog Kyla Rena pokušalo stvoriti novog Darth Vadera, u SF-u “65” od njega stvoriti akcijskog superstara, a u “Ferariju” od njega napraviti Talijana, Coppola mu je potpuno neshvatljivo namijenio ulogu karizmatičnog ženskaroša i zavodnika što je uvjerljivo koliko i pobjeda Dragana Primorca na predsjedničkim izborima dok on svoj lik glumi sa permanentno zbunjenim izrazom lica kao da se i on sam pita što on tu uopće radi. Baš kao i Dragan.
Tko će dobiti: Joaquin Phoenix
Tko bi trebao dobiti od nominiranih: Jerry Seinfeld
Tko bi trebao dobiti: Adam Driver
Najgora glavna ženska uloga
Cate Blanchett, “Borderlands”
Bryce Dallas Howard, “Argylle”
Dakota Johnson, “Madame Web”
Lady Gaga, “Joker: Folie à Deux”
Jennifer Lopez, “Atlas”
Vjerojatno i najteža kategorija za izabrati najgoru jer svaka na svoj način zaslužuje svoju nagradu, makar neke više od ostalih. Duša me boli što uopće moram pisati ime Cate Blanchett u kategoriji bilo čega najgoreg, ali na ovoj neslavnoj listi se našla potpuno zasluženo budući da je kao crvenokosa akcijska heroina potpuna neuvjerljiva. Za svoj pristanak da uopće glumi u filmu je je okrivila COVID 19 što je moderni ekvivalent onoga “pas mi je pojeo zadaću”, te sam recenzirajući “Borderlands” ustvrdio da bi svom agentu trebala uručiti otkaz.
Što nas dovodi do Dakote Jonhson, koja je samo tjedan dana nakon što je izašao trailer za “Madame Web” napravilo upravo to; zahvalila se svojoj agenciji, te izjavila da u nečemu sličnom više nikada neće nastupiti. Paradoksalno, njezino otvoreno gnušanje spram filma u kojemu igra glavnu ulogu samo je pridonijelo njezinoj popularnosti.
Lady Gaga se doimala kao savršeni odabir za ulogu raspjevane i razigrane Harley Quinzel, pogotovo nakon što smo se mogli uvjeriti u njezin glumački talent u seriji “American Horror Story” (za što je zasluženo dobila Emmy), i u novoj, već četvrtoj po redu verziji “A Star Is Born”, međutim ako je njezina glumačka karijera i sjala određenim sjajem nakon ove interpretacije joj prijeti vječni mrak, barem kada je u pitanju filmska karijera.
Jeniffer Lopez me u mnogočemu podsjeća na mene jer kao što ja svakih par godina pomislim da sam jako pametan pa pokušam igrati šah sa grozomornim rezultatima tako i “Jenny from the Block” svako toliko pomisli da je sposobna glumica. “Atlas” je njezin najnoviji hir, CGI splačina gdje bi ona istodobno trebala glumiti ingenioznu znanstvenicu i opaku štemericu, a ustvari izgleda pogubljeno u vremenu i prostoru, baš kao i ja za šahovskom pločom.
Bryce Dallas Howard bi se komotno mogla prezivati i Horvat s obzirom da njezina obitelj već desetljeće demonstrira nepotističke tendencije svojstvene za Lijepu našu, a kakvih se ne bi posramila ni ona obitelj šefa Hrvatskih šuma. Kćer poznatog redatelja Rona Howarda slično se kao i ranije spomenutog Drivera već godinama forsira kao akcijsku heroinu, iako bi joj bolje pristajala uloga u sapunici kao što su “Očajne kućanice”.
Prvo je trebala pošamarati gomila dinosaura u valjda 14. nastavku “Jurassic Parka”, a kad se to pokazalo neuspješnim, inače promućurni Matthew Vaughn (koji je među ostalim propelirao karijere Daniela Craiga u “Layer Cake” i Tarona Egertona u “Kingsman”) odabrao ju je za ulogu moderne Mata Hari s amnezijom u filmu “Argylle”. Rezultat? Dvjesto milijuna skup naslov koji je trebao označiti početak franšize završio je prije nego što je počeo ne zaradivši ni pola uloženog (ne računajući marketinške troškove koji koštaju još barem 100 milijuna).
Vaughn se krenuo obračunavati sa kritičarima ne shvaćajući što je pošlo po krivu, dok je upravo odabir Howard kao glavne glumice vjerojatno i glavni razlog neuspjeha filma jer kod ovakvih visokobudžetnih akcijskih franšiza karizmatičan glavni junak je jamac uspjeha. Dovoljno je samo pogledati Toma Cruisea i franšizu “Mission Imposible”.
Od zanemarenih glumica u napasti sam staviti ime Sofie Boutelle za “Rebel Moon”, međutim treba biti objektivan budući da se pod Snyderovom redateljskom palicom ne bi proslavila niti Katherine Hepburn. Jedino bi ga ona, poznavajući njezin beskompromisan karakter, stjerala tamo gdje zaslužuje.
Tko će dobiti: Cate Blanchett
Tko bi trebao dobiti: Bryce Dallas Howard
Najgora režija
Premda se Copolla i Philips nisu proslavili režijom glavni problem njihovih “ostvarenja” ne predstavlja režija, već sam koncept i ideja od kojih ni Stanley Kubrick u najboljim danima ne bi uspio snimiti dobar film, a kamoli vremešni starac i autor kojemu je slava malo pomutila razum.
Eli Roth se proslavio odvratnim “Hostelom”, naslovom čiji ljubitelji kod mene momentalno padaju na psihotestu, ali je očigledno autor vrlo specifičnog senzibiliteta za određenu publiku. Ipak, za populističke adaptacije videoigara je zasigurno najgori mogući odabir, makar treba biti pošten i reći da je cjelokupno snimanje filma “Borderlands” pratila vrlo problematična produkcija, scenaristi koji su se sramili potpisati, te značajno rezanje u montaži kako bi se dobio PG rating.
Kada osoba odbije 100 milijuna dolara za novu sezonu serije i 25 milijuna dolara za auto Stevea McQueena, može se zaključiti kako mu novac nije problem, čime bi se najlakše moglo racionalizirati “Unfrosted”, film koji od svih stvari govori o ljubavi prema žitaricama, a kojeg je Jerry Seinfeld režirao, napisao i producirao te u njemu glumi naslovnu ulogu. Riječ je o čistom projektu taštine osobe kojemu je valjda dosadilo kupovati bijele tenisice i ići na NBA utakmice, pa je odlučio snimiti rijetko dosadnu i neduhovitu komediju čime je samo nastavio uništavati svoju reputaciju za koju ga izgleda nije previše niti briga, baš kao ni za novac.
S.J. Clarkson bi mogla početi brinuti o novcu jer nakon debakla zvanog “Madame Web” neće tako lako dobiti novi posao. Postavlja se pitanje kome se činila dobra ideja osobi koja je dotad u CV-ju imala nekoliko režiranih epizoda prosječnih serija povjeriti 80 milijuna težak, već ionako klimav i riskantan film te je Clarkson demonstrirala da joj je autorski plafon filer epizoda “Jessice Jones” ili “Defendersa”. Glumci su izgubljeni i nezainteresirani, humora ima više na sprovodima, dok su akcijske scene na razini “Četveroreda”. Kao što za mene nije šah ili za J.Lo gluma tako ni za Clarkson životni poziv definitivno nije snimati dugometražne igrane filmove.
Od pošteđenih redatelja svakako čudi što niti jednu nominaciju nema “Poolman”, autorski debi poznatog glumca Chrisa Pinea koji nam je servirao najgori prošlogodišnji triler, naslov zbog kojega se više cijene prosječni krimići gdje pogodite ubojicu u prvih pet minuta. Međutim, vjerojatno možete naslutiti tko je ne samo trebao biti nominiran već i uvjerljivo osvojiti. Sva sreća da Synder ne priča hrvatski.
Tko će dobiti: Todd Philips
Tko bi trebao dobiti: S.J.Clarkson
Tko je trebao biti nominiran: Chris Pine i Zack Synder
Sporedne uloge
Kategorija najgore muške sporedne uloge je uvjerljivo najizvjesnija, jer makar je kultni Jon Voight nominiran za četiri uloge, u ovom slučaju ni tri, niti četiri loša neće ubiti Miloša, već će pobjedu zasigurno odnijeti Jack Black koji je posudio glas robotu Claptrapu, liku napornijem i od mamurluka od kruškovca, koji je bio silno iritantan u igricama pa su autori ingeniozno odlučili učiniti ga još značajno gorim povjerivši ulogu osobi koja je lakoćom koja zapanjuje u pola sata na ekranu uspjela demonstrirati sve svoje najgore tendencije.
Ostatak je također loš, ali ne toliko nepodnošljiv. Za Harta sam već ustvrdio da je najmanje loša komponenta “Bordelandsa”, što je dovoljno jasan znak po sebi da se filma treba kloniti kao korone tijekom lockdowna. Rahim je onaj tipično loš, dosadan i nezanimljiv negativac u “Madame Web”, međutim treba priznati da nije imao previše manevarskog prostora dok je Shia LaBeouf u “Megalopolisu” kao i uvijek histeričan i pomahnitao, te se umjesto njega tu komotno mogao ugurati i Russell Crowe koji u “Kravenu” cijelo vrijeme izgleda kao da je taman došao sa neke žestoke pijanke.
Kod suprotnog spola je situacija manje jasna. Ariana DeBose je spretno dobila Oscar za “West Side Story” igrajući na kartu svojih vokalnih sposobnosti ali i političke korektnosti, dok je sada kad bi trebala pokazati širinu svog glumačkog raspona zasluženo nominirana za dvije Zlatne maline (“Argylle” i “Kraven”). Margaret Thatcher je Merly Streep donijela njezin treći Oscar, dok je Lesley-Anne Down priskrbila prvu nominaciju za Zlatnu malinu u ulozi koja nikoga ne ostavlja bez daha, ali koja nije ni po kojim kriterijima toliko loša, međutim izvjesno je da među osobama koje dijele Maline nema mnogo republikanaca.
Emma Roberts bi se trebala ugledati na kolegicu Dakotu i uručiti otkaz svom agentu, jer osoba koja ti predloži treću po redu ulogu u filmu iza dvije značajno karizmatičnije glumice u životu, želi ti samo zlo. FKA Twigs osim što zaslužuje posebnu nagradu za najgore umjetničko ime u povijesti, solidan je kandidat i za ovu titulu, s obzirom na to da je teško mogla odabrati gori film za svoj debi od “The Crow” za koji bi bilo nepošteno da kući ne ponese niti jednu nagradu. Međutim, osoba koja to zaslužuje više od ostalih je Amy Schumer za ulogu u filmu “Unfrosted”, a koja je zapravo ženski Jack Black. U svakom pogledu.
(Pre)detaljno secirajući i prisjećajući se svega najgoreg što nam je sedma umjetnost priredila u protekloj godini, osim što imam potrebu gorak okus u ustima isprati nečim plemenitim, što će u mom slučaju kao i uvijek biti s gore spomenutim Kubrickom, također razmišljam da jedna od mojih novogodišnjih odluka bude i gledanje što manje groznih filmskih naslova.
Možda tako samog sebe poštedim beskrajnih sati provedenih u nemiru, muci i tuzi, premda znam da je to i jedna od onih plemenitih rezolucija koje će kod mene vrlo brzo pasti u vodu, baš kao i one o manje alkohola, više chia sjemenki i poniznosti. Možda ipak ne ovog zadnjeg, jer ako ništa drugo nakon svog ovog silnog smeća čovjek se doista osjeća poniznim.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
