‘Zločin stoljeća’ – o kontraindikacijama, mjerama opreza i nuspojavama ne pitajte svog liječnika ili ljekarnika

Film koji izravno optužuje velike američke farmaceutske kompanije, političke operativca i vladine propise koji omogućuju prekomjernu proizvodnju, bezobzirnu distribuciju i zloporabu sintetičkih opijata i do 100 puta jačih od heroina.

‘The Crime Of The Century’

Jedna digresija odmah na početku: Michael Jackson, Prince, Chris Cornell, Tom Petty, Anna Nicole Smith, Heath Ledger… samo su najpoznatija imena među pola milijuna žrtava koliko ih je umrlo od predoziranja tzv. medicinskim opioidima u SAD-u. Naime, biti novinar u segmentu glazbe i filma nekad znači da pišete tekstove na osnovu toksikoloških nalaza kad je riječ o smrti nekog poznatog, a u slučaju gore spomenutih uvijek su se spominjali imena lijekova poput Oxycontin, Lorazepam i Fentanyl, te njihova prekomjerna upotreba koja je dovodila do kobnih ishoda. Sve, naizgled, lijekovi protiv bolova i izdani na liječnički recept, pa priznajem da mi je kao novinaru iz jedne Hrvatske bilo pomalo teško za povezati stvari, osim pomisliti da se ljudi nisu držali propisanih doza od stručnih medicinara. Čudno je bilo i da su ti doktori zvijezda redovno završavali na sudovima. Nije baš lako shvatiti kad se uzme u obzir da mi, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi nismo imali previše slučajeva oduzimanja života sredstvima protiv bolova (koja se također dosta konzumiraju), a kamo li da se to dogodilo u krugovima poznatih i slavnih koji imaju svoje privatne liječnike.

Dvodijelni HBO dokumentarac “Zločin stoljeća” (The Crime Of The Century), u režiji Emmyjem i Oscarom nagrađenog redatelja Alexa Gibneya upravo je donio zastrašujuće odgovore masovne američke liječničke prakse, nakon kojeg je apsolutno jasno da naizgled bombastičan naslov nije nimalo bombastičan, već nažalost istinit. Naime, pola milijuna žrtava po statistikama nije bilo ni u ratovima u Iraku, ni u Siriji, ni u Afganistanu. Za zločin stoljeća odgovoran je dio američkih farmaceutskih tvrtki koje su pobile svoje stanovništvo na svom teritoriju i to nastavljaju raditi dalje dokle god su opioidi na tržištu. Možda se gušenje te prakse nazire nakon najveće presude u korist odšteta žrtvama i njihovim obiteljima u iznosu od čak 24 milijarde američkih dolara prije dva tjedna, iako neki insajderi tvrde da je tu samo riječ o svojevrsnom ‘porezu’ koji neće naškoditi već uobičajenoj praksi.

Gibney pažljivo vodi kompleksnu priču u kojoj učestvuju medicinski stručnjaci, novinari, bivši i sadašnji vladini agenti, odvjetnici i predstavnici farmaceutske industrije, te žrtve ovisnosti o opioidima, dajući dovoljno prostora u prvom dijelu povijesti i objašnjenju preokreta u američkoj medicinskoj praksi koji se dogodio onog trenutka kad su dotad male obiteljske farmaceutske tvrtke doslovce odučile uzeti posao uličnim dilerima heroina. Put do ozakonjivanja takve prakse koliko je fascinantan, toliko je i zastrašujuć. Svodi se na sitne zakonske izmjene u paragrafima, često da bi se namjerno postigla dvosmislenost u tumačenju, iza čega je stajala vojska odvjetnika, te korumpiranih ljudi iz ministarstava, federalnih tijela i državnih agencija koji su svi zajedno uspjeli od, isprva, teško dostupnog opijata protiv bolova za pacijente u terminalnim fazama raka doći do zakonske norme u kojoj su dotični derivati ispočetka 14 puta jači od heroina, a kasnije i 100 puta jači, ušli u široku primjenu kao lijekovi protiv bolova koje može izdati na recept svaki doktor opće prakse bilo kome tko se požali na bolove, uključujući tu djecu i tinejdžere.

O tome kako je izgledala eksploziju opioidnog biznisa mogla bi se povući paralela sa Scorseseovim igranim filmom „Vuk s Wall Streeta“ koji se bavi prijevarama na tržištu vrijednosnih papira i korupcijom na Wall Streetu 90-ih godina prošloga stoljeća. Iako ruku na srce, ‘vukovi s Wall Streeta’ su mala djeca u odnosu na ‘vukove’ iz farmaceutske industrije. Ti vukovi su od jedne zabačene Tasmanije napravili žitnicu maka gdje tamošnji farmeri posebnim kombajnima masovno ubiru korporacijski urod koji se prerađuje u posebnim uvjetima i ogromnim količinama, spram čega se tradicionalna metoda zasijecanja maka kako bi se kapanjem prvo dobio sirovi opijum doima poput prakse iz vremena kad je poljoprivreda bila tek izmišljena.

Nadalje, ti ‘vukovi’ su na svojim ilegalnim platnim listama s detaljno razrađenim razredima i koruptivnim iznosima imali svakog američkog doktora koji se odlučio prepisivati svojim pacijentima opioide. Uz to, opioidi su jedina vrsta ‘lijekova’ za koje je preporučeno da se doze postepeno povećavaju i da ‘terapija’ nikad ne prestaje, jer bolovi u tijelu postaju sve učestaliji, uostalom identično kao i kod heroinskih kriza. Film se također bavi i dizajniranjem tih proizvoda i osmišljanvanjima što efikasnijih načina primjene gdje mašta i pohlepa idu ruku pod ruku.

Koliko god bilo mučno gledati potresna svjedočanstva propast brojnih američkih obitelji, zajednica, pa i mnoštva malih gradova koje je poharala ‘Oxy pandemija’, još mučnije je u drugom nastavku dokumentarca gledati kako je kompletan sistem nemoćan čak i nakon što su se agenti DEA-e počela baviti tim problemom, dakle državna agencija za suzbijanje narkotika. Ako se prisjetimo brojnih dokumentarnih i igranih filmova koji su tematizirali borbu s američkom duhanskom industrijom i lancima brze hrane, oni se svi čine kao mačji kašalj spram moći farmaceutske industrije i njene zaštićenosti, iako je, kako prikazuje film, upravo ona uzrok i velikog povratka heroina na američke ulice, ne samo zbog rasprostranjenosti adiktivne prakse na recept, već i zbog socijalne dimenzije, obzirom da je heroin jeftiniji od opioida. Konkretno; s opioidima na recept se počne, a kad nestane novca prelazi se na heroin.

Film također ‘između redova’ nudi i objašnjenja zašto je eksplodirala popularnost tzv. spring breakova među mladima u Floridi, pa je nemoguće izbjeći zaključak da se nikada u povijesti nije dogodilo da su proizvođači lijekova bili toliko snažan društveni pokretač u sferi zabave kao što je to američka farmaceutska industrija u 21. stoljeću. „Zločin stoljeća“ je i potpisniku ovih redaka, koji je dugo mislio da su glazbenici nekad umirali od droge a danas od lijekova, otvorio oči dokazavši kako ustvari i danas umiru od droge, ali od puno većih količina.

Snaga ovog dokumentarca bi se dobrim dijelom mogla mjeriti u onih spomenutih 24 milijarde dolara dobivenih presudom protiv farmaceutskih giganata, obzirom da se to dogodilo svega dva mjeseca od premijere na HBO GO-u tj. američkom HBO MAX-u, a svakako je preporučljivo da ga i kod nas pogleda što više ljudi kako bi se općenito proširila svijest o opioidima, jer dobro znamo koliko je visok stupanj korupcije kod nas na svim razinama i nije isključeno da bi Oxy po istoj američkoj praksi mogao doći i u naše krajeve, jer, da parafraziram: „There is no business like drug business“.

Ocjena: 10/10

(HBO, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X