Zoran Majstorović, Borko Rupena i Toni Starešinić stoje iza nove instrumentalne supergrupe.
„Puno njih svira glazbu osamdesetih, ali malo njih glazbu sedamdesetih“, sjećam se jednog neformalnog razgovora s Tonijem Starešinićem. Zaključak se odnosio na to da ‘ključ sedamdesetih’ podrazumijeva potpuno drugu vrstu glazbenika, da ne kažem, svirački superiornijih i dakako otvorenijih tom duhu vremena spremnom za eksperimente iz razloga jer je tehnologija bila na daleko nižem stupnju razvoja i to je morala nadomjestiti ljudska mašta u kombinaciji sa znanjem.
Dakako, raditi puko kopiranje u današnje vrijeme pokazalo se promašajem u puno slučajeva za brojne glazbenike, bez obzira na njihovu kvalitetu. Konkretno, uspijevali su samo oni koji su u stara pravila mogli ugraditi novu viziju, a ta nova vizija uključuje sasvim drukčiji pristup solo točkama, gdje one moraju biti usklađene kao nadogradnja cjelokupne melodije, a ne kao ego-trip izleti, jer je odavno postalo passe da glazbenici koriste platformu pjesme ili instrumentala da bi onanirali u dokazivanju svog znanja. Na koncu, u tom smislu su se rapidno promijenjeni i obrasci moderne jazz glazbe.
Starešinićev matični bend Chui prvi je uspješno to primijenio (u smislu da je i publika to u značajnom broju primijetila) u zanimljivom preokretu u kojem je glazba izmještena u drugi plan kako bi u konačnici izbila u prvi s iznenađujuće puno jačim potiskom. Naime, Chui je otvorio priču o simpatičnom vanzemaljcu i njegovim svemirskim pustolovinama, a glazba je de facto dobila ulogu soundtracka. U glazbi bez vokala stvoren je tako okvir koji je otvarao prostor posrednoj ‘vizualizaciji glazbe’ i smještanje publike tj. slušatelja u ugođaj, dakako nepostojeće, virtualne kino dvorane – početna točka je bila jasna grupno, a glazba je svakom donijela individualno ‘svemirsko putovanje’. Posredno, sva čula su se time pojačala i fokusirala na zvuk kao jedinu komponentu, jedinu informaciju.
Kako bi Amerikanci rekli; groundbreaking moment bio je album „Third Sun From The Stone“, a Chui otad nije flopnuo niti jednom, dapače niže kulminaciju za kulminacijom za što je dokaz i posljednji album „Zagreb – Berlin“ u kojem je futuristička zvučna vizualizacija Ruttmanova „Berlin – Simfonija velegrada” iz 1927. godine grupi Chui došla kao prirodni nastavak, a u što su zamiješali i elemente nadahnute Langovim „Metropolisom”, jednim izuzetno vizualno atraktivnim filmskim djelom čija magija s godinama ne jenjava, bilo da je težište na znanstvenoj viziji tj. utopiji budućnosti ili pak distopijskom momentu koji se tiče odnosa u društvu.
I Arsen Oremović je prepoznao tu Starešinićevu sposobnost superironog zvučnog oživljavanja slike angažirajući ga u svom dokuserijalu „Nesreća“ čime je posljedično pokrenuo i njegov solo karijeru koja je ubrzo dobila psihodelični nastavak u albumu „Survival Kit“ (koji puno više duguje prog rock utjecajima s kraja 1960ih, te 1970ih, nego jazzu). Autor ovih redaka drži da je upravo „Survival Kit“ bio nulta točka za projekt Zmaj Orko Star, u smislu: “sviraj sedamdesete XX stoljeća, onako kako bi zvučale u dvadesetima XXI stoljeća”.
Pored Starešinića u ovom sastavu djeluju i Borko Rupena i Zoran Majstorović. Nije nimalo slučajnost da su se oni tu zatekli. Naime, Borko Rupena već duži niz godina razvija svoj stil kao jazz bubnjar u različitim jazz formacijama, no i njega je mamilo da krene u druge stilove i pun pogodak za taj razvoj se dogodio kad je postao dio sastava pjevačice Mary May, jer se i ona pokazala željna rušenja okvira u kreiranju najneobičnijeg sastava koji prati jednu kantautoricu (usuđujem se reći i u svjetskim okvirima) u kojem je stvorena jedna sasvim nova fuzija koja u ideji podsjeća na nekadašnji fussion pristup stapanja jazza i rocka, a stvari i tu funkcioniraju sasvim drukčije obzirom da je sve podređeno strukturi (uglavnom pop) pjesme. Ne treba gubiti iz vida da je upravo Borko Rupena na bubnjevima digne i zvučnu sliku JR Augusta kad god taj zabočki kantautor odluči nastupiti u formaciji s bendom iza sebe.
Riječki multinstrumetalist Zoran Majstorović svirao je pak sa stotinama inozemnih glazbenika i uglednih imena iz sfere jazza i etna. Gitare se uhvatio s devet godina, a njegov otac Slavko Majstorović bio je pionir rocka na ovim prostorima (svirao je u riječkoj grupi Pauci u 1960ima). Osim što se neprestano usavršava u Majstorovićevoj biografiji je zanimljiva opaska da „njegovo polje djelovanja nije ograničeno samo na jazz i etno glazbu već se bavi i drugim aspektima zvuka i glazbe kao što su sound art, projekti usmjereni ka poimanju zvuka kao materijala u umjetnosti“. I naravno radio je i s grupom Chui.
Ne bi trebalo izostaviti bitnu poveznicu, a to je Ivan Kapec (koji ne sudjeluje glazbom na albumu) koji je spomenuti trio okupio kroz Sunrise Sessione, jedan također značajan projekt koji je prije i tijekom pandemijskog perioda bio prostor suradnje domaćig jazz glazbenika (također i zvučno zabilježen), ali i inicijalni moment za kreiranje ovog benda.
Zmaj Orko Star, koji je ime dobio igrom s imenima i prezimenima spomenutih glazbenika, kao da se uklapa u onu priču o glazbi sedamdesetih s početka ovog teksta, ali iskustveno i u viziji potpuno osviještenoj za gabarite sadašnjice.
To je plesno psihodelična fuzija etna, jazza i rocka. Nešto poput cijelog svijeta pomiješanog u jednom loncu, ali s mjerom, stilom i pameću. Ako Chui svojim zvukom slika udaljene maglice, supernove, svemirske okršaje, prazninu svemira i nepoznate civilizacije, onda Zmaj Orko Star kao da čini identično samo što mu je u fokusu naš planet Zemlja.
U jednom trenutku ćete biti u ugođaju Bliskog istoga, u drugom ćete plesati u undergroundu Zapada, u trećem osjetiti nalet toplog monsuna. Nešto će vas podsjetiti na Kraftwerk, nešto na Emersona, Lakea i Palmera, nešto će mirisati na rock prošlost koja se više neće ponoviti, nešto na maglovitu budućnost, ali nećete imati dvojbe da taj zvučni „bijeg“, tj. „Escape“ pripada glazbenoj današnjici, jer upravo nosi njen potpis kad je u pitanju improvizirana glazba u kojoj svaki „takmac“ igra za „tim“. Promišljanje o onome otprije i onome što dolazi ugravirano je i u nazive, ukupno, 11 skladbi – počinje s “Escape From The Hamlet”, a završava s “And To Stardust We Shall Return”, i to u ovom vremenu gdje se susreću roboti i tamburice, kako je to na naslovnici zanimljivo ilustrirao Dalibor Barić.
Dakle, kao da su zamiješani Chui i Šumovi protiv valova i još world etno primjese. „Escape“ je izvrstan bijeg iz učmalosti, posebno one glazbene koja tavori u raznim mainstreamima. Ovaj album je s razlogom na našoj listi najvažnijih albuma prošle godine, a što se tiče ove, nadamo se da ćemo ubrzo dobiti priliku ovu formaciju čuti i vidjeti uživo.
Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
