Zoki mi više nije seksi…

Meni je Zoki uvijek bio seksi. Dobro, ne baš onako seksi da padam u nesvijest, ali seksi. Zgodan, prodornog pogleda i odlučnog garda, odavao je dojam čovjeka koji zna što želi i zna kako to dobiti. Još su mu PR-ovci tih predizbornih mjeseci uspješno ispeglali nastup, pa je ona ogromna prepotencija svedena na samouvjerenost s potrebnom notom topline.

Danijela Matijević

Ne znam što je o tom “smanjivanju Zoranove prepotencije na dopadljivu razinu” mislila Sanja Milanović jer je prilikom jednog intervjua izjavila kako se njoj baš sviđa njegova arogancija. Nadam se da tim, hvale vrijednim pijarovskim, zahvatom nije bio narušen njegov stav istinskog alfa mužjaka. Mogu razumjeti gospođu Milanović, jer mi žene u biti volimo arogantne tipove. Vjerujemo da iza te arogancije stoji neko pokriće. Sposobnost, pamet, strast, srčanost, odvažnost. Još kad arogantni frajer pokaže dozu topline i razumijevanja, to nam je znak da nije isprazni ego manijak već da je sposoban za empatiju – suosjećanje s drugom osobom. U ovom slučaju to bi bilo suosjećanje s hrvatskim pukom. I to mi je budilo nadu da politički seksipil Zorana Milanovića neće ostati samo na ušminkanoj vlastodržačkoj pozi, već da je on zbilja sposoban suosjećati s mukom svojih građana onako kako bi istinski socijaldemokrat trebao suosjećati.

Kada je postao premijer bila sam sretna jer je Hrvatska nakon godina mračne vladavine KraDeZe-a dobila šansu za promjenu, šansu za pošteniju vlast, šansu za dijalog, šansu za socijalnu pravdu. Pozorno sam slušala pobjednički govor seksi Zokija. Nakon ne damske jadikovke poražene bjeloglave Kosorice, njegove riječi zvučale su tako osvježavajuće. Nekako premijerski mudre. Odlučne, ali i tople. Budile su nadu da će nas kroz ovu močvaru u kojoj se nalazimo voditi netko tko je arogantan s pokrićem, netko tko je sposoban pronaći izlaz iz te baruštine, netko tko nas neće pustiti da se utopimo u živom blatu neimaštine. Znali smo da smo u totalnom qrcu i da se stvari neće promijeniti preko noći, ali bar smo vjerovali u pamet, sposobnost i strast Onoga koji nas vodi.

Premijer je tu noć ustvrdio: “Ulazimo u EU, hvala svima koji su dali svoj doprinos, svim vladama pa i vladi koja sada odlazi. U EU nas čeka veliki IZAZOV, šansa da se potvrdimo kao mala otvorena zemlja. Tu vidimo svoju veliku ŠANSU, šansu da budemo uspješni, da razvijemo SAMOPOŠTOVANJE, a to možemo samo temeljem REZULTATA. Plaća za pošten RAD. Mi smo stranke ljevice, na SRCU su nam moderne progresivne vrednote, a da Hrvatska bude dobro i POŠTENO mjesto za život”.

Osam mjeseci poslije scenarij je ovakav: mladim ljudima bez posla jedini IZAZOV je postalo kako se iz VSS prekvalificirati u SSS, iliti inženjeri uvježbavaju voziti viličar kako bi bilo što zaradili za život (true story, podaci poznati redakciji). ŠANSU za fiktivno zaposlenje (ta briljantna Mrsićeva dosjetka) vide jedino netom izašli s faksa kojima je 1.600 kuna mjesečno taman dovoljno da do kraja života ostanu pod maminom cicom. Za osjećaj SAMOPOŠTOVANJA treba pitati radnike Diokija, Dine ili Jadrankamena te 300.000 onih na burzi koji nisu čitali Johna Lockea, ali nekako intuitivno znaju da bez rada i para za taj isti rad nema dostojanstva. Što se REZULTATA tiče, jučer je objavljeno da je BDP u drugom tromjesečju pao za 2,1 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Na, ne baš pametni, upit novinara hoće li dati ostavku, premijer je odgovorio: “Kakvu ostavku želite, tvrdo kuhanu, meko kuhanu?”. Loš pokušaj sarkazma, a duhovitosti ni za lijek. Gdje li je nestao onaj politički seksipil, šarm i arogancija s pokrićem Zorana Milanovića s početka teksta? Odjednom mi više nije seksi. Šarm ne vidim, kao ni pokriće za aroganciju. Ostala je samo gola arogancija, a ona se valjda sviđa samo njegovoj ženi.

Nego, vratimo se RADU. Osim na crno, rada u Hrvatskoj nema. Ili kad vas u Zračnoj luci Zagreb direktno zaposli vrckavi Hajdaš Dončić. SRCE ili srčanost te istinsku želju da se napravi nešto dobro za ovu zemlju vidjela sam samo u Mirele Holy i Zlatka Komadine, al’ gle čuda, njih više nema u vladi. POŠTENO je zadnja riječ koju sam istaknula u obećanju koje nam je dao premijer. Opet ću se vratiti na natječaj za radna mjesta zamjenika direktora i voditelja poslova Zračne luke Zagreb. Na tu temu Milanović je jučer izjavio: “Ministar Hajdaš Dončić i njegovi suradnici sve su radili kako treba. Zašto je dopušteno da se raspiše natječaj, treba pitati ljude u Zračnoj luci Zagreb. Ionako je oduvijek postojala praksa da se ljudi unutar sustava pomiču s jednog na drugo mjesto”. Vrištiiiiiiiiiiiii mi u glavi ova njegova rečenica “Zašto je dopušteno da se raspiše natječaj” plus iznimno mi je drago da nastavljate s uhodanom praksom kadroviranja koju ste naslijedili od KraDeZe-a, a izabrali smo vas da budete časni opozit tome. Sugeriram premijeru da u potpunosti ukine javne natječaje kao takve. Time će sebe i svoje suradnike poštedjeti nepotrebnih komplikacija, a narod će napokon, crno na bijelo znati ono što već iz prakse zna – da u ovoj zemlji POŠTENJA nema i da je svaki iole vrijedan natječaj za posao osiguran za nekog netalentiranog stranačkog dupelisca.

Milanović se prekjučer na sjednici Vlade pravdao: “Tamo nema nikakvog udomljavanja. Radi se o transferu jednog visokog državnog službenika na drugi zadatak. To se nekad zvalo prekomanda”. Kako ne vidim načina da se Milanovića obuzda, a bome ni ne priželjkujem Karamarka iz ’45-te u njegovoj fotelji, premijeru predlažem prekomandu. Prekomanda bi značila da ga na poziciji premijera zamijeni vlastita žena koja mi djeluje kao njegova poboljšana verzija pa me ona valjda neće razočarati. To uopće nije tako loša ideja, osim ako prijedlog ne satre do kraja Milanovićev krhki mužjački ego. Žene u politici su svojom mudrošću često postizale ono što nikako nije uspijevalo njihovim muškim kolegama.

Neki dan sam na telki gledala Sanju Milanović dok je pametno i staloženo pričala o zdravstvenom odgoju koji će se uvesti u školama, a na kojem radi kao suradnik. Lijepa je i ima stila (sjetimo se kako je divno i ženstveno izgledala uz bok moćnoj Michelle Obami, zaboravimo ogromnu etno torbu s kojom Kosorica nije znala kud’ će kad se rukovala s Barackom). Žena je doktor epidemiologije, godinama ozbiljno i predano radi na prevenciji debljine. A, i načula sam da je s kumicama na Dolcu jako draga i nepatvoreno simpatična dok bira zdrave namirnice, što govori da se zna približiti običnom puku. Sanja nije jedna od onih žena koje se pretvaraju da nešto rade (kao većina naših ministara) dok su njihovi mužići zapravo ti koji ekčli imaju karijeru i donose pare na stol. Nikada nije dozvolila da ambicije njezinog supruga ili odgoj djece utječu na njezine životne izbore. Kapa dolje, ženo! Sanja Milanović vješto žonglira muža, djecu i karijeru. Možda bi vještije od Milanovića žonglirala s njegovim, često mišlju-riječju-djelom neusuglašenim ministrima. Zoki mi više nije seksi. Sada mi je Sanja seksi. Dolje sa Zoranom. Sanju za premijerku 😉

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X