Zoran Kesić premijerno je Zagrebu u subotu predstavio svoj humorističko-satirično-muzičko-političko-edukativni show Spektakularna priredba ‘Priče i p(j)esme’. Najveća kino dvorana u zemlji, ona Studentskog centra bila je očekivano popunjena do posljednjeg mjesta.
Ono što radi Zoran Kesić u svojih „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ na srpskoj TV Nova odavno je u rangu američkih late night showova koji su posebno na udaru administracije Donalda Trumpa u njegovom drugom mandatu. Dakle, američkog predsjednika jedino što više brine od nedobivanja Nobelove nagrade za mir je kritika koju mu neuvijeno upućuju TV lica kao što su Jon Stewart, Jimmy Kimmel, John Oliver i Stephen Colbert.
No ono što znaju mnogi na prostorima bivše Jugoslavije jest činjenica da je u jednoj Srbiji Zoran Kesić daleko duže u kudikamo uvrnutijoj situaciji s obzirom koliko dugo se bavi raskrinkavanjem politike tamošnjeg prvog čovjeka države koji je daleko uspješnije rashodovao medije, demokraciju, na koncu i društvo koje je posljednjih godinu dana na ulici u dugotrajnoj i mukotrpnoj borbi za neku koliko-toliko bolju budućnost. Tko god u tjednom ritmu prati „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ zna da je Donald Trump ništa drugo, već Aleksandar Vučić za bogate.
Ta emisija se masovno prati i u Hrvatskoj, jer nitko kao Kesić ne secira tako Vučićevo političko, medijsko i ekonomsko tkivo, a nemali broj njih često zna zavapiti da pandana tog kalibra nemamo na domaćem terenu obzirom na jad koji nam pod egidom informativnog programa serviraju domaće televizije, skoro pa bez izuzetka (dalo bi se štošta reći o Šprajcovoj emisiji).
Samo dan prije odlaska na Kesićev show u Kino studentskog centra sam djelomično pogledao Dnevnik na HTV-u (što povremeno radim iz čisto profesionalnih razloga) i kad sam vidio prvo prilog o pizza majstoru iz Murtera i degustaciji njegove pizze usred emisije, a potom prilog o tukama (oliti puricama) s Benkovačkog sajma „ispjevanog u desetercu“ Edija Škovrlja osim što mi se okrenuo želudac, spopala me misao da se više ni u toj centralnoj državnoj informativnoj emisiji više nitko ne želi baviti pravim vijestima.
Rat iz Ukrajine sve više prijeti proširiti se našim kontinentom dok se EU rapidno naoružava, genocid u Gazi, Trumpovo ludovanje oko Nobelove nagrade za mir i Trumpovo ludovanje općenito, uzavrela situacija u Srbiji već godinu dana, smrt Halida Bešlića i potresne reakcije ljudi, krivične prijave protiv Thompsona za ZDS, Thompsonov odgovor opijen Jugoslavijom, Bartuličin tulum s četnicima u Dubrovniku, tisuću i jedna globalna klimatska pizdarija i posljednja u nizu je otpuštanje metana u atmosferu s Antarktika, histerija oko 3I/ATLAS-a tj. jesu ili nisu vanzemaljci… Dakle, hrpetina vijesti za napraviti triler od Dnevnika, ali ne, hrvatski puk se sedatira bauljanjem Škovrlja gladnog janjetine po Benkovcu koji ne može opet napraviti prilog o janjetini s Benkovačkog sajma već je našao jednog (da, jednog) seljaka koji prodaje tuke i tukce i priča kako je to novi trend. Kakav mrtvi trend? Za reći riječ „trend“ u informativnoj emisiji se mora provesti neko iole ozbiljnije istraživanje, ili bar anketa, pa makar i o tukama i tukcima. Ali ne, sipa Škovrlj svoj umobolan deseterac o peradi i time puni minutažu središnje informativne emisije, te širi dezinformacije s Benkovačkog sajma iako mu svaki „tukac“ ili „tuka“ ispred malog ekrana može reći da tuka nikad janjetinu neće pobijediti u Benkovcu, pa makar i mlince tamo izmislili 500 godina nakon Zagorja.
Treba li se onda čuditi tome što Hrvati k’o ozebli Sunce čekaju početak svakog tjedna uz Youtube kako bi pogledali cijelu emisiju „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ gdje se tjedna zbivanja u susjednoj Srbiji tako majstorski sabiju i vrhunski prezentiraju uz neponovljivog Kesića koji gledatelje ne drži za tuke i tukce? Ne treba. Posljedično ne treba čuditi ni to što je isti taj Kesić u rekordnom roku rasprodao dvoranu zagrebačkog Kina SC sa svega par medijskih najava, a nakon subotnjeg showa rasprodat će i opet prvom prilikom jer bilo je dovoljno samo da se pojavi na pozornici i da dugi spontani aplauz ne prestaje kao da je u pitanju katarzom ispunjen završetak.
U biti, prva prava katarza ubrzo je uslijedila kad je rekao da je izašao na binu prije službenog početka zamolivši sve da ustanu i time odaju počast i daju podršku studentima u Srbiji koji su zaljuljali „kulu od laži koja neminovno mora pasti“. Stajao je cijeli auditorij Kina SC i pustio da se dignitet šutnje poput nevidljivog elektriciteta razlije dvoranom. Nakon takvog posebnog trenutka je svaki trenutak u skoro dva sata Kesićevog stand up ekspozea bio poseban s tim da je bio ispunjen i smijehom jer je lice s TV ekrana i uživo razgolićivao naše balkanske „svakidašnje jadikovke“.
Dakako, nikad nije učtivo novinarski razotkrivati sadržaj stand up showa i raditi od njega svojevrsni stenogram, pa je tako i s Kesićevim „Pričama i p(j)esme“ koje svakako treba doživjeti uživo. No o nekim elementima se ipak treba nešto reći. Konkretno pjesme drže dobar dio konstrukcije. Riječ je o Kesićevim prepjevima poznatih melodija čiju glazbenu podlogu koristi za svoju osebujnu kritičko-komičnu liriku koja posebno dobro legne kad se uspješno i transformira u zamišljeni lik. Konkretno, pjesme Olivera Dragojevića i Leonarda Cohena variraju od situacije do situacije, ali je zato potpuno urnebesan kad „uskoči u Šerbedžijine čizme“ što je donijelo ozbiljne salve smijeha.
Prema nacionalizmima kao sastavnim tkivom istovremenom i rak ranom ovih naših društava iz kojih pamet i mladost bježi glavom bez obzira nije imao nimalo obzira, jer kako na televiziji, tako je i na pozornici predan raskrinkavanju te pošasti koja i zaslužuje biti izvrgnuta ruglu obzirom da je ušla u terminalnu fazu proždiranja vlastitog tkiva, tj. nacija.
„Malo je Thompson prodao ulaznica u Zagrebu, koliko ustaša ima u Srbiji“, rekao je tako Kesić govoreći o tome kako režimu skloni mediji etiketiraju tamošnje studente i brojne građane na prosvjedima i blokadama. Nije izostalo ni par brzopoteznih viceva o ćacijima, no ipak je najjače poglavlje bilo ostavljeno za kraj u kojem je iz osobnog rakursa, nimalo sebe ne štedeći, secirao pojam slave i slavne osobe na Balkanu koji nikad ne ide bez onog dualizma u smislu koliko je netko heroj za jedne, toliko je zločinac za druge.
Na neki način me podsjetila ta njegova „Nevjerojatna priredba“ na nekad izrazito popularnu predstavu „Šovinistička farsa“ Radoslava Pavlovića koju sam gledao negdje pred kraj osamdesetih u kojoj smo se svi presavijali od smijeha na srpsko i hrvatsko šovensko ludilo i genijalne uloge Predraga Ejdusa i Josifa Tatića, prije nego li se to isto šovensko ludilo naoružalo. Od tada već više od 30 godina Hrvati i Srbi nisu u istoj državi. Svaka država je odavno krenula svojim putem, ali opet slične muke muče ta opljačkana društva kojima se nanovo gorki šovinizam nutka kao neko rješenje.
Smijali smo u subotu sličnim gegovima, koji su ustvari duboko tragični kad bi ih se bolje analiziralo, ali smijeh nam je odavno jedina terapija. Nije se te večeri, kako bi neki šoveni olako pomislili, plakalo za Jugoslavijom ili radili temelji neke nove. Njima je teško dokučiti da su tamo mahom bili ljudi koji svojim sredinama žele najbolje i da je prvi preduvjet za to izbacivanje mržnje iz upotrebe. Građenjem nove Jugoslavije najviše se trenutno bave šoveni, jer ne može se mrziti nešto čega nema, pa to treba izmisliti u nekoj mentalnoj sferi.
A ako se treba u pravoj naravi okarakterizirati Kesićeva predstava u Zagrebu i njen značaj, onda se može zaključiti jedino to da je hrvatska publika prvenstveno došla pozdraviti i svjedočiti hrabrom, inteligentnom i nadahnjujućem patriotskom činu jednog srpskog novinara i zabavljača koji se zbog toga izuzetno izlaže u vlastitoj sredini. To je nešto što se cijeni kao prava ljudska vrijednost bilo gdje u svijetu. Ali i svijet je lopta šarena. Ima i onih koje zanimaju tuke.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
