Zoran Mišić ‘Strah od nepoznatog’ – estrada pod krinkom žestokog zvuka

Godinu i nešto nakon reality slave, stasiti i dugokosi Valpovčanin dogurao je do svog diskografskog prvijenca. Tragovi talenta su tu, sad mu još samo nedostaje kvalitetan i mudro posložen autorski repertoar.

Zoran Mišić - Strah od nepoznatog

Dobro je imati hard rokerski nerv, njegovati žestoki zvuk i unatoč svim mogućim eventualnim diskografskim ili menadžerskim savjetima, odlučiti se na prvijenac na kojemu će odzvanjati metalski riffovi i vokalno vrištanje. No, ako konačan priozvod zvuči poput Divljih jagoda, Opće opasnosti i hrpe sličnih lako prežaljenih bendova iz ovdašnje dalje i bliže prošlosti, onda se neminovno postavlja pitanje – a čemu?

Zoran Mišić nipošto nije netalentiran mladić, sasvim pristojno figurira na sceni, ime je već stvorio preko „Hrvatska traži zvijezdu“, no prema dobrom starom hrvatskom običaju, pobjednici i finalisti takvih glazbenih TV-projekata svoje prvo diskografsko izdanje dobiju mjesecima nakon završetka emisije. U ovom slučaju prošlo je više od godine, a klinci koji su bili njegova žučna publika već su prežalili i Kim Verson ili već nekog iz njezine HTZ-generacije.

Prvi val euforije je, dakle, prošao i Zoran Mišić nije mogao računati da će se njegov prvi album prodavati „na neviđeno“. Roker iz Valpova nije imao drugog izbora nego snimiti album koji će ga barem pokušati vratiti na visine na kojima je kratkotrajno boravio te dokazati da mu je pojavljivanje u teen časopisima bila samo nametnuta faza.

Njegova autorska ekipa ponudila nam je „Strah od nepoznatog“, jednodimenzionalan hard rock album, napunjen frazama, klišejima i tekstualnim apstrakcijama, što je i inače boljka ovakvih ostvarenja u kojima adrenalin odnese pobjedu nad racionalnošću. Ipak, struktura pjesama u kojima se ide protiv struje i koje su retro s namjerom, neminovno u sebi ponekad nose nedokučivi dio prašnjavog šarma koji igra u njihovu korist. To je definitivno slučaj s „Mojom generacijom“, uvodnom stvari na albumu, u kojoj Zoran znalački kontrolira svoj vokal, a tekst se ne temelji isključivo na izvikivanju parola i zvučnih poklika. „Moja generacija“ je ogledni primjer onoga što Mišić može, dok ostatak uglavnom predstavlja ono što ne bi trebao.

Stoput prožvakana Miltonova kovanica „Izgubljeni raj“ oživjela je i na ovom albumu u nazivu pjesme koja neodovljivo podsjeća na opus Mišićevih pajdaša iz Opće opasnosti, a i Bruno Langer bi imao štošta za usporediti čuje li „Hridi samoće“ i sve one metaforičke oluje, valove, vjetrove i brodove. Zoranova publika, jasno je, čeka balade, stoga njegova žestina u „Ovo je tvoj dan“, „Vodi me“ (jedina s Mišićevim autorskim potpisom) ili u izuzetno ritmičnoj „Svoj“ zvuči više kao opravdanje za „laganice“ koje slijede.

Hard rock je poznat po moćnim baladama, ali njih nema mnogo i podosta su sklizak teren. U ovim svojima, „Gdje si sad“ i „Park“, Zoran je dokazao da ima vokal koji može biti sam sebi dovoljan u pjesmama u kojima je gurnut u prvi plan. Samo mu još treba dobar materijal za otpjevat. Ovakve blasfemične, letećiodredske, poestradnjene pjesme, Dado Topić ne bi stavio niti na B-stranu „Da li znaš da te volim“.

„Strah od nepoznatog“ nam na kraju ostavlja još jedno pitanje – zašto je Zoran Mišić pomislio da bi njegove verzije Urbanovog „Svijeta za nas“ i Baretovog „Mršavog psa“ bile dostojne, bolje ili drugačije od originala? Ne znam, ali nalaze se pod bonus tracks.

Ocjena: 5/10

(Dallas Records, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X