‘Zvjezdane staze: Picard’ – skretanje pod stare dane

Da može, vjerujem da bi rekao ono Bajagino “vidi šta su mi uradili od pesme, mama” (ili u englesko-francuskom originalu Melanijino), jer je u novoj seriji u potpunosti napuštena vizija budućnosti kakvu je izvršni producent Gene Roddenberry od početka zamišljao. Blago utopistička, budućnost u kojoj je Zemlja članica Ujedinjene Federacije Planeta, u 23. stoljeću, kada više nema siromaštva, gladi i sitničavih ljudskih razmišljanja poput rasizma, seksizma i općenito ksenofobije, u mnogo toga bila je radikalna.

Ako gledamo originalnu seriju Zvjezdane staze, koja je počela s emitiranjem 8. rujna 1966. i trajala do 3. srpnja 1969., Roddenberryjeva odvažnost mogla se vidjeti već u samom kastingu: u zapovjednom osoblju ravnopravno su sudjelovale žene (komunikacijska časnica poručnica Uhura [igra ju Nichelle Nichols]), članovi posade ne-bijelih rasa (kormilar poručnik Hikaru Sulu [George Takei], za kojeg postoje fanovske teorije da je bio i gej, iako to nije eksplicitno pokazano, ali sam glumac se autao), s drugih kontinenata (glavni strojar natporučnik Montgomery “Scotty” Scott [James Doohan]), a možda je najhrabrija odluka bila usred Hladnog rata staviti Rusa među glavne likove (navigator zastavnik Pavel Chekov [Walter Koenig]). I radnja je gotovo uvijek bila ispolitizirana, pa je npr. prvi međurasni poljubac prikazan na televiziji upravo u ovoj seriji, a u epizodi “Let That Be Your Last Battlefield” prokazan apsurd rasizma kroz mržnju koju crno-bijeli vanzemaljac Lokai (Lou Antonio) gaji prema bijelo-crnom vanzemaljcu Beleu (Frank Gorshin), a svima ostalima izgledaju jednako, kao Cheronci.

Isprve kontroverzna, ali s vremenom jedna od najuspješnijih televizijskih saga u povijesti, originalna serija postala je dio svjetske pop-kulture i inspiracija za zamišljanje bolje budućnosti u vremenima kada je prevladavao strah, a i kasnije. Iz današnje perspektive, glavni negativci, Klingonci i Romulanci, dosta su jednodimenzionalni, a svakako u seriji ima i suludih scena poput one kad kapetan James T. Kirk (William Shatner) poljubi zelenu vanzemaljku pa ju pljusne, ili kad prvi časnik Vulkanac Spock (Leonard Nimoy) mazi psa jednoroga itd. – ali iz perspektive svog vremena ova je serija zaista bila radikalna. I pola stoljeća kasnije, legendarne izjave poput McCoyeve (DeForest Kelley) “ja sam doktor, ne inženjer” još uvijek su svježe kroz brojne reference i parafraze u drugim inačicama Zvjezdanih staza, ali i nevezanim serijama, filmovima, web-videima i kompjuterskim igrama, a po tome su neizbrisiv temelj ne samo kanona Zvjezdanih staza i televizije, nego i šireg, općekulturnog kanona.

Stoga ne čudi da je u 1970-ima lansirana istoimena animirana serija s istom posadom (1973.-1974.), u kojoj su glasove davali glumci iz originalne serije, a s kojom su Zvjezdane staze nastavile svoj put u intermedijalnost, tj. kreiranje priča u istom fikcionalnom svijetu kroz različite medije: serije, filmove, kratke filmove, animirane serije, stripove, SF romane, novele, kratke priče, fan-fikciju, kompjuterske i stolne igre; te čitavu masprodukciju figurica svemirskih brodova i članova posade i drugih artikala poput odora ili gumenih vulkanskih ušiju i klingonskih čela… Zvjezdane staze su kroz svojih pola stoljeća postale institucija, ljudi se vjenčavaju i sahranjuju u odorama Zvjezdane flote, a utjecaj ove franšize na društvo podučava se na fakultetima, pa čak i kroz virtualne učionice u ova izolacijska doba, kakvu je npr. otvorio Smithsonian.

Krajem 1980-ih pokrenuta je nova igrana serija, Nova generacija (1987.-1994.), koja je opet u prenesenom značenju izazivala stereotipe svog vremena, a i pomakla se od originalne serije, prvenstveno tako što je seksizam iz nje gotovo u potpunosti iskorijenjen, ali i bogatijim i istančanijim portretiranjem likova. Jasno da je već tada među trekijima došlo do raskola “staro vs. novo”, a taj se jaz javlja svaki put kad se pojavi neka nova ekranizacija Zvjezdanih staza, samo što sve više serija prelazi na onu stranu “starog”. Tako se nadograđuje i širi kanon i normalno je da će u njemu nekad biti i kontradiktorni događaji ili ponašanja, no to se može tolerirati ako ne dolazi do prevelikih izmjena koje mogu narušiti integritet sveukupnog fikcionalnog svijeta, što se u Picardu ipak dogodilo.

Patrick Stewart je u Novoj generaciji tako dobro odigrao glavnu ulogu kapetana Jean-Luca Picarda da je među trekijima do danas ostala vječna dilema “Kirk ili Picard”, koja prije emitiranja najnovije serije u mojim (ženskim pa time i pristranim) očima nije bila nikakva dilema, nego sam uvijek bezrezervno birala Picarda, dakako poštujući i Kirka. Picard je diplomat koji je zračio žestokom finoćom, svojom školovanom inteligencijom i sposobnostima da kao vođa sve s kojima se susreće tretira jednako te da uvijek, ali uvijek inzistira na mirnim rješenjima i ne posustaje pred naoko jačima, čak i ako ga danima muče. Nekad je čak i previše tvrdoglav, ali zato je tu njegova posada koju do kraja epizode redovno posluša. Genijalan lik. Nije bilo toliko suludo očekivati da će i njegova nova serija biti, ako ne genijalna, onda barem samo dobra i da neće provocirati svoje vlastite gledatelje. Nažalost, novi izvršni producent Michael Chabon, koji se ne vraća u drugoj sezoni, otvoreno je priznao u intervjuu za Variety da im je jedan od ciljeva bio upravo taj: isprovocirati.

U Novoj generaciji, format od dvadesetak epizodičnih priča po sezoni, bez nad-radnje koja se nastavlja iz epizode u epizodu, dopuštao je publici da Picardovu posadu dobro upozna i da ju zavoli, od prvog časnika Williama Rikera (Jonathan Frakes), savjetnice s Bethazoida koja “čita” emocije Deane Troi (Marina Sirtis), zatim šefa strojarnice Geordija La Forgea (LeVar Burton) sa svojim vizirom, doktorice Beverly Crusher (Gates McFadden) i njezinog jaskierovskog sina Wesleyja (Wil Wheaton), pa sve do istraživačkog časnika androida Date (Brent Spiner), koji je toliko popularan da mu je TBF posvetio svoj megahit i za njega sigurno znaju i ljudi koji nisu nikad gledali seriju, kao i za Spocka iz originalne serije ili Sedmu od Devet (Jeri Ryan) iz Voyagera. S originalnim glumcima, u Picardu se pojavljuju Riker, Troi i Data, te epizodni lik iz Nove generacije Treći od Pet, koji preuzima svoje ljudsko ime Hugh (Jonathan Del Arco), čovjek-radilica kojeg su u epizodi “I Borg” odvojili iz nadmoćnog kolektiva tehno-rase Borg. Borg su negativci skoro u svim kronološki kasnijim ekranizacijama, pa se tako pojavljuju i u Picardu (u nešto izmijenjenoj verziji). U drugoj sezoni vidjet ćemo i Guinan (Whoopy Goldberg), koju je Stewart javno pozvao da se vrati u seriju.

Osim toga, desetljećima prije Igre prijestolja, na kraju prve sezone Nove generacije ubijen je jedan od glavnih likova, zapovjednica osiguranja Tashu Jar (i to na zahtjev glumice Denise Crosby). Tasha je u međuvremenu postala toliko popularna da su je vratili u kasnijim sezonama kroz trop zločeste/romulanske kćerke Sele (i nju igra Crosby). Konačno, nisam ga zaboravila, nego sam za kraj ostavila šefa osiguranja koji ju je naslijedio. Worf (Michael Dorn), Klingonac odgojen na Zemlji, prvi je Klingonac koji je primljen u Zvjezdanu flotu, ali time nije napustio svoje porijeklo niti svoj bat’leth (klingonski “mač” kojem je kasnije u Discoveryju znatno promijenjen oblik, pri čemu je izgubio na eleganciji i ubojitosti). Svi likovi Nove generacije su toliko dobro prikazani da se gledatelji mogu poistovjetiti s njihovim raznolikim perspektivama i do dana današnjega mnogi obožavatelji vjeruju da je upravo ona bila najuspješnija od svih serija i filmova u svemiru Zvjezdanih staza, unatoč nekim slabijim epizodama.

Nakon Nove generacije, u 1990-ima dolaze Deep Space 9 (1993.-1999.) i Voyager (1995.-2001.), serije koje su zadržale estetiku i tematiku starijih izdanja, s tim da je radnja Voyagera u Delta kvadrantu galaksije pa samim time dobivamo mnogo novih rasa, ali se ulazi i u pitanja nostalgije i neodustajanja nakon bezbrojnih pokušaja da se vrate kući u Alfa kvadrant. Na čelu posade je ovaj put žena, odrješita i razumna kapetanica Katheryn Janeway (Kate Mulgrew), koja je moj današnji odgovor na onu prastaru trekijevsku dilemu s početka teksta, a ako ikad dobije svoj spin-off, objasnit ću i zašto.

Prvi časnik joj je intuitivni Chakotay (Robert Beltran), operativni časnik je “vječni” zastavnik Harry Kim (Garrett Wang), nestašni kormilar Tom Paris (Robert Duncan McNeill) i polu-klingonska zapovjednica stroja B’ellana Torres (Roxann Dawson) su kao stvoreni jedno za drugo, Doktor (Robert Picardo) je hologram koji si pokušava dati ime i predivno pjeva, a najmlađa članica posade je doktorova pomoćnica Ocampanka Kes (Jennifer Lien). Šef kuhinje je Talaxijanac Neelix (Ethan Phillips), a on i šef osiguranja Vulkanac Tuvok (Tim Russ) u istoimenoj 24. epizodi druge sezone greškom teleportera spojeni su u Tuvixa (Tom Wright, koji je odglumio i Ghratha u Enterpriseu). Na početku četvrte sezone posadi se priključuje Sedma od Devet, koja se pokušava vratiti svojoj ljudskosti prije asimilacije iz djetinjstva, ali još uvijek ima Borgove implantante koji se ne mogu do kraja odstraniti. I Sedma se pojavljuje u Picardu, doduše dosta drugačija jer je ipak prošlo više od 20 godina između radnji Voyagera i nove serije. Od ostalih likova, bilo bi zanimljivo u sljedećim sezonama, koje su potvrđene ali u zastoju kao i ostatak svijeta, vidjeti Chakotayja (tko je gledao Picarda, zna zašto), Tuvoka jer Picardu kronično nedostaje Vulkanaca i naravno obožavateljicu kave Janeway, sad kad je ionako gotova serija Orange is the New Black, u kojoj je Mulgrew kao Red bila odlična.

Deep Space 9 je, za razliku od svih ostalih ekranizacija, statična. Ne prati svemirski brod na putovanjima nego događaje na svemirskoj stanici (na udaljenije misije idu brodom Defiantom), a usto je i mračnija od prijašnjih serijala jer se bavi pitanjima rata protiv nadmoćne ekspanzionističke zmijolike rase Kardasijanaca, kao i pitanjima PTSP-a, bajoranskog pokreta otpora, blagog bezakonja rubnih/izoliranih područja; te po prvi put predstavlja tajnu službu Federacije (Sekciju 31). Zahvaljujući tom odmaku od originalne utopističke ideje, i ona je naišla na kritike fanova, no u usporedbi s današnjima, te kritike bile su traženje igle u plastu sijena, jer je i ova serija ipak u podlozi imala težnju za iznalaženjem mirnih rješenja i prihvaćanja različitosti (pa se npr. posadi priključio Kardasijanac Elim Garak [Andrew Robinson]) te u mnogim svojim aspektima ipak poštuje Roddenberryjev original.

Iz Nove generacije u Deep Space 9 dolaze kapetan korvete Worf i narednik Miles O’Brien (Colm Meaney). Na čelu stanice je genijalni zapovjednik Benjamin Sisko (Avery Brooks), fanovima je omiljen doktor Julian Bashir (Alexander Siddig) i ne tako omiljen Siskov sin Jake (Cirroc Lofton). Za osiguranje se brinu Bajoranka bojnica Kira Nerys (Nana Visitor) i metamorf redarstvenik Odo (René Auberjonois), a nedaće im zadaje Ferengi barmen (i još mnogo toga) Quark (Armin Shimerman). Među trekijima kruže spekulacije o tome hoće li se možda i on pojaviti u Picardu jer se u jednoj epizodi najnovije serije u pozadini pojavljuje logo nekakvog objekta s njegovim imenom.

Deep Space 9 je serija koja je dublje istražila pitanja (rodnog) identiteta kroz likove trillanske rase znanstvenu časnicu Jadziju Dax (Terry Farrell) i savjetnicu Ezri Dax (Nicole de Boer), koje su simbionti, pa Daxov spol ovisi o tome je li mu domaćin muškarac ili žena, a živ je već oko 300 godina u devet domaćina (četiri muškarca i pet žena). U odnosima ostalih likova prema Jadziji i Ezri zrcali se čitav niz stereotipnih ponašanja prema istom liku ovisno o Daxovom identitetu ili dobi, a s obzirom na dugovječnost, možda možemo očekivati da se i Dax (u novom domaćinu ili u Ezri) ukaže u Picardu.

Vizualni dojam izvornih serija potpuno je napušten u filmovima iz produkcije J. J. Abramsa koji su promijenili i priču o dolasku Kirkove posade u Zvjezdanu flotu, nakon što Spock otputuje kroz vrijeme kako bi spriječio uništenje Romulusa. Tako je kanonu dodana druga, Kelvinova vremenska linija (u kojoj je potvrđeno da je Sulu gej), ali nje se nećemo previše doticati, jer se radnja Picarda odvija u originalnoj kronologiji.

U sljedećoj televizijskoj inačici Enterprise iz 2000-ih (2001.-2005.) nalazimo nešto mračniju scenografiju i atmosferu, što je opravdano time da se radnja odvija mnogo prije originalne serije, u vremenu kada je tek osnovana Zvjezdana flota. Unatoč drugačijim uniformama i svemirskim brodovima, trekijevski duh još uvijek se osjeti na mostu Enterprisea, koji prikladno ima mnogo manje naprednu tehnologiju od ostalih svemirskih brodova (pogon im ide samo do warpa 5, nemaju fotonska torpeda, univerzalni prevoditelj se tek razvija itd.).

Kapetan Jonathan Archer (Scott Bakula) je prvi koji vodi svoju posadu da hrabro istražuje svemirska prostranstva. Ostvaruje prvi kontakt s mnogim rasama poznatima iz ostalih serija, pa tako već u prvoj epizodi upoznaje Klingonce. Enterprise je i prva od ovih serija što je simfonijsku špicu zamijenila pjesmom koja ima i tekst, a to joj je danas jedan od glavnih prigovora, što je ustvari pohvalno, jer je u drugim aspektima izgleda zadovoljila velike apetite i očekivanja svoje publike, a kritičari samo nemaju “Faith of the Heart” (izvodi ju Russel Watson).

Između Enterprisea i Picarda je preveliki vremenski razmak, pa će se u novoj seriji teško pojaviti netko iz posade: prva časnica Vulkanka T’Pol (Jolene Blalock), glavni inženjer Trip Tucker (Connor Trinneer), taktički časnik i šef osiguranja Malcolm Reed (Dominic Keating), svemirski boomer pilot Travis Mayweather (Anthony Montgomery), kao ni komunikacijska časnica Hoshi Sato (Linda Park) koja spašava situacije kada naiđu na neki novi vanzemaljski jezik i univerzalni prevoditelj iz vremena Enterprisea ga ne prepoznaje. Jedini koji bi možda mogao svratiti u Picarda je luckasti dr. Phlox (John Billingsley), jer je Denobulanac, a oni mogu živjeti i po par stoljeća.

Krajem 2010-ih dolazi Discovery (2017. do danas) i potpuno nova perspektiva, koja je zagrebala duboko u kanon i legendarnom Spocku stvorila polusestru, ženu pod imenom Michael Burnham (Sonequa Martin-Green), koja je u strogom centru ove serije. Osim što je svemoćna, ona pokreće ratove, spašava svemir, nema greške, a samim time ni prevelikih izazova niti načina da se ipak grešni gledatelji s njom poistovjete na onaj način na koji su razumjeli Datinu težnju da usvoji humor ili Rikerovo obijanje da odraste i shvati da voli savjetnicu Troi. Michael je hladna i vođena razumom jer su je odgojili Vulkanci, ali i hirovita i impulzivna kad radnja to od nje zahtijeva. Iako je sitna građom, bez problema se tuče s golemim Klingoncima. Da stvar bude naopakija, sama glumica je ustvari simpatična. Možda su se zato dojmovi pojedinih obožavatelja i kritičara promijenili tek u drugoj sezoni, kada Michael postaje praktički neuništiva. Najgore je što je i ona među likovima za koje se nagađa da bi se mogli pojaviti u Picardu.

Radnja Discoveryja odvija se tik prije originalne serije, ali tehnologija koja bi trebala biti starija izgleda pretjerano moderno, a čak je uveden novi tip pogona s divovskim dugoživcem kojeg su zatočili na brodu i koriste ga za put kroz micelarnu mrežu, kvantno polje kroz koje mogu doći na drugi kraj galaksije u sekundi (eh da je barem posada Voyagera znala za tu tehnologiju koja je postojala u vremenu kad su lutali Delta kvadrantom). Discovery je i prva serija u svijetu Zvjezdanih staza koja prikazuje istospolni brak dvaju članova posade, bioinženjera Paula Stametsa (Anthony Rapp) i doktora Hugha Culbera (Wilson Cruz), što je pozitivan pomak i u skladu s Roddenberryjevom početnom idejom o razbijanju tabua. S druge strane, Discovery je i prva serija iz svijeta Zvjezdanih staza koja nije obiteljska jer ima i psovke i nasilje, a taj negativni trend nastavljen je i u Picardu, s tim da u scenariju najnovije serije, koji bi trebao prikazivati ljude s kraja 24. stoljeća, osim psovki, imamo i milenijalske riječi poput npr. dude, cool itd.

U filmu Zvjezdane staze 4: Putovanje kući (1986.) Kirk i Spock putuju kroz vrijeme te iz 2286. stižu u San Francisco 1989. i Spock je začuđen slikovitošću ljudskog izražavanja, a posebno psovkama, s kojima se prvi put susreće jer ih u utopijskom Roddenberryjevom svijetu nema. Ne postoje više u jeziku jer su primitivan način izražavanja. Prema tome, u povijesti svijeta Zvjezdanih staza, psovki nema u vremenu radnje Enterprisea (2150-ih), zatim su postojale u vremenu kad je Spock bio mlad (Ethan Peck) za vrijeme Discoveryja (2250-ih), a onda su do njegove zrelosti u originalnoj i animiranoj seriji (2260-ih, 2270-ih), kao i u spomenutom filmu (2280-ih) iskorijenjene i nema ih ni za vrijeme Nove generacije (2360-ih), Voyagera (2370-ih) ni Deep Space 9 (također krajem 2360-ih i 2370-ih), a onda se u Picardu (2399.) opet pojavljuju! Lingvistički gledano, ovaj fenomen bi bilo zanimljivo proučiti, možda najviše zato što je neporeciv dokaz u kolikoj su mjeri Discovery i Picard (negativno) utjecali na kanon: prvo 100 godina nema psovki, onda ih 10 godina ima, pa ih opet 100 godina nema, pa se potom opet pojavljuju. Jasno da to ima veze i s ciljnom publikom te prebacivanjem s TV-a na web-platforme, ali uvjerena sam da Gene ne bi bio sretan ni da je to vidio.

Prvu f-bombu izbacila je nenasilna i pomalo blesava Discoveryjeva novakinja Sylvia Tilly (Mary Wiseman), koja u 4. epizodi druge sezone izgovara i neslavnu rečenicu: “This is the power of math, people!” – na što joj posada daje aplauz. Najbolji razvoj lika ima Kelpienac i prvi časnik Saru (Doug Jones, koji je sve odglumio u onim kopito-platformama kakve nekad nosi Lady Gaga), koji uči kako prevladati svoj urođeni strah i nesigurnost kao prvi od svoje rase u Zvjezdanoj floti. Definitivni šarmer je kapetan Christopher Pike (Anson Mount), priključen u drugoj sezoni, a pojavljivao se i u originalnoj seriji iz 1960-ih (tamo ga je glumio Jeffrey Hunter) i kruže glasine da bi i on mogao dobiti svoj spin-off jer je tako dobro primljen u publici. Manje šarmantan je kapetan Discoveryja iz prve sezone Gabriel Lorca (Jason Isaacs), a kraljica nedostatka šarma je kapetanica Philippa Georgiu (Michelle Yeoh), koja neizmjerno podsjeća na komandanticu Oh (Tamlyn Tomita) iz Picarda, a i jedna i druga su stereotipni prikazi opakih azijatkinja. Dakle, dok su Roddenberryjeve Zvjezdane staze izazivale i rušile stereotipe, novije inačice koriste ih i produbljuju, bez imalo zadrške.

Među najčešće kritiziranim dijelovima Discoveryja je prikaz Klingonaca koji je potpuno izopačen u usporedbi s drugim serijalima i na internetu se ustalio naziv “klingorkovi” jer toliko podsjećaju na negativce iz Gospodara prstenova. Da ne ulazimo previše u Discovery jer ta serija nije tema ovog teksta, spomenimo još samo i da je nezavisni programer Anas Abdin, Egipćanin koji živi u Kuvajtu, tužio CBS za plagijat igre Tardigrades (“dugoživci”) zbog nevjerovatnih sličnosti koje posada Discoveryja ima s likovima u igri, kao i same pojave divovskog dugoživca koji je inače mikroskopsko biće. Parnicu je izgubio pod premisom da se ne mogu patentirati živa bića, unatoč zaista neporecivoj sličnosti s njegovom igrom.

Prema ovom podužem uvodu tijekom kojeg ste se, ne sumnjam, pitali “kakva je ovo recenzija Picarda“, mogli bismo reći i da je dekadencija Zvjezdanih staza počela i prije Discoveryja i da je ustvari od kraja Voyagera bila na silaznoj putanji, ali najveći skok nastupio je u Discoveryju, a kao da su zaista htjeli isprovocirati gledatelje, scenaristi su najgore dijelove prenijeli i u Picarda. Dakle, gornje idolopoklonstvo prijašnjim serijalima napisano je da bih mogla predočiti koliko je toga naopakog u Picardu bez da spoilam radnju, da bi čitatelji znali da sam svjesna da se trekiji bune svaki put kad se pojavi nova ekranizacija, ali i da se vidi koliko mi je stalo do ove franšize koju sam prvi put zavoljela u osnovnoj školi, iako nisam od onih koji bi se vjenčavali u uniformama Zvjezdane flote, ne zbog uniformi, nego zbog braka.

Nadalje, kritike Discoveryja, isto kao i Picarda, dočekane su na nož i pobješnjeli trekiji optuživani su da su hejteri, seksisti kojima samo smeta što je glavni lik serije žena (iako smo imali kapetanicu Janeway u Voyageru) ili homofobi kojima smeta gej par (iako su se Kira i Jadzia Dax poljubile u Deep Space 9). Na kraju krajeva, trekiji su većinom šmokljani poput mene, ljudi koji vole bajkovite i znanstveno objašnjene priče o napretku i prevladavanju nepravde kroz timski rad, i potpuno je promašeno njihove kritike svoditi na osobnu sklonost hejtanju, homofobiji ili seksizmu. Isto to događa se i s reakcijama na ovogodišnju seriju koja na male ekrane vraća kapetana Jean-Luca Picarda, s novom posadom i tek epizodičnim pojavljivanjem gore spomenutih likova.

Radnja Picarda odvija se dvadeset godina nakon radnje zadnjeg filma s posadom iz Nove generacije, Zvjezdanih staza 10: Nemesis, a fokusirana je na zabranu sintetičkih bića (što su u prijašnjem kanonu nazivani androidima pa pretpostavljam da se ustvari radi o organskim androidima). Zabrana je nastupila nakon terorističkog napada na bazu na Marsu koji je prikazan u flešbeku na početku treće epizode “The End Is the Beginning” a desio se 14 godina prije radnje Picarda. Osim toga, serija obrađuje Picardovo žaljenje za Datom (koji se bio žrtvovao da bi spasio ostale) te pokriva posljedice pada Romulanskog Carstva, doduše ne baš uvjerljivo. Nekad moćni i zastrašujući Romulanci u Picardu istovremeno i imaju razvijene špijunske mreže i postaju izbjeglice koje svoj bijes što im Federacija ne može pomoći u preseljenju iskaljuju upravo na nekadašnjem omiljenom kapetanu, a on sve optužbe stoički podnosi ispričavajući se, iako Federacija zahvaljujući uništenju baze na Marsu ni nema brodove kojima bi mogla transportirati izbjeglice pa je time optužba Picarda neopravdana.

Glavni lik je, jasno, admiral u mirovini Picard, koji ima 94 godine i na početku serije uživa u svom vinogradu uz dvoje romulanskih izbjeglica što brinu o njemu, od kojih je Laris (Orla Brady) kovrčave kose i govori s irskim naglaskom, tj. bolje rečeno prigovara, jer zapovijeda Picardu (kao za njegovo dobro), a on i to uz isprike izdržava, kao da je tek sjena svog lika u Novoj generaciji. Romulanci u svim ostalim ekranizacijama u kojima se pojavljuju imaju ravnu kosu i ne govore dijalektima, a unošenje raznolikosti u njihov prikaz nije samo po sebi negativno, ali ono dolazi bez objašnjenja i bez da se na to osvrne ijedan lik koji je u prošlosti imao kontakte s Romulancima (prokomentirali su samo zašto jedni imaju brazde na čelu, a drugi ne, pri čemu je objašnjenje vezano uz sjevernjake, u carstvu koje je obuhvaćalo desetke planeta).

Nakon što Picard dâ intervju za televiziju u kojem se grčevito zalaže za prava romulanskih izbjeglica, pronalazi ga djevojka Dahj Asha (glumica Isa Briones je, uzgred, za odjavnu špicu finala otpjevala pjesmu “Blue Skies” Elle Fitzgerald), a on ju prepoznaje kao Datinu kćer, odnosno sintetičko biće/androida. Inače, televizija je u prijašnjim ekranizacijama bila relikt zaostalog 20. stoljeća, pa je npr. Tom Paris iz Voyagera odlazio u holodek uživati u tom prizemnom obliku zabave, a Neelix i Kes navukli su se na sapunice kad je Voyager proputovao kroz vrijeme u 1996. U Picardu je izgleda to opet popularan medij. Također, Picard u jednom trenu izjavljuje da je Data uvijek htio kćer, iako je u 16. epizodi treće sezone Nove generacije Data sam izgradio svoje dijete Lal (u nedovršenoj formi glumi ga Leonard Crofoot) i dopustio mu da samo izabere svoj spol, a tek onda je Lal postala žena (Hallie Todd), i u biološkom i u debeauvoirijanskom smislu.

Picard, dakle, odlučuje prekinuti svoju samonametnutu četrnaestogodišnju društvenu izolaciju i odlučuje pomoći Dahj, ali Zvjezdana flota mu odbija ustupiti svemirski brod pa on sam stupa u kontakt sa svojom bivšom prvom časnicom sklonom opijatima Raffaelom “Raffi” Musiker (Michelle Hurd), a ona ga spaja s kapetanom Cristóbalom Riosom (Santiago Cabrera), također bivšim časnikom, koji ih prima na svoj svemirski brod imena La Sirena. Priključuje im se i glumački i karakterno najslabija karika Agnes Jurati (Alison Pill), znanstvenica koja je prije zabrane radila na razvoju androida, te od četvrte epizode “Absolute Candor” i romulanski samuraj-vilenjak Elnor (Evan Evagora), odgojen u plemenu ratnica na planetu s izbjeglicama. Dvadesettrogodišnji Australac Evagora je i sam treki, a njegov lik je izravna aluzija na Elronda iz Gospodara prstenova – pa osim klingorkova iz Discoverya, sad u Zvjezdanim stazama imamo i romuvilenjake. Što je sljedeće, ferengoblini?

Paralelno pratimo radnju na Artefaktu, borgovskoj kocki koja se odcijepila od kolektiva, a koju istražuju Romulanci i Zemljani te pomažu da se odvojene radilice Borga prilagode novom, individualističkom načinu života. Istraživanje prati romulanski špijun Narek (Harry Treadaway), s valovitom kosom i engleskim naglaskom. On se pretvara da se zaljubljuje u Dahjinu sestru Soji Asha (također Isa Briones), ali ustvari ju špijunira pod pritiskom svoje vulgarne sestre Narisse (Peyton List). Hugh iz Nove generacije pojavljuje se na Artefaktu kao voditelj istraživanja, a s obzirom da serija nema zasebnu radnju po epizodama nego nad-radnju koja se polako otkriva, bojim se da bih daljnjom analizom pojedinačnih likova nešto spoilala pa ću se u nastavku osvrnuti na problematične dijelove serije, zahvaljujući kojima je donja ocjena toliko niska.

Scenarij Picarda je užasno plitak, s neuvjerljivim dijalozima i gomilom rupa u radnji i nerazriješenih detalja ili važnijih događaja koji u kasnijim epizodama nemaju nikakve posljedice (npr. eksplozija na javnom mjestu, pas kojeg su svi zaboravili). To se prvenstveno odnosi na brojna ubojstva, kojih je u samo deset epizoda primjetno više nego u ostalim serijama Zvjezdanih staza. Likovi umiru da bi šokirali gledatelje od kojih se traži da što manje pažnje posvećuju posvjedočenom nasilju i da ne propituju što ga je uzrokovalo. Pritom bi bilo odlično ako bi po pozadinskoj glazbi i rasi razlučili pozitivce od negativaca, jer bi, ako budu previše cjepidlačili, mogli doći do zaključka da su im ciljevi bili isti i da smo primjerice mogli gledati seriju iz Narissine perspektive i na isti način pravdati njezina ubojstva na koji se pravdaju Elnorova ili Sedme od Devet. Roddenberry bi bio oduševljen.

Jako je puno ekspozicije, odnosno scena u kojima se nešto prepričava umjesto da se prikazuje, što ustvari i nije toliko neuobičajeno kada se snima prva sezona serije koja s njom ne završava pa se trebaju postaviti preduvjeti za sljedeće sezone. Međutim, čak i kada se radnja promatra kao desetosatni film, ostaje osjećaj da se događaji stalno požuruju do sljedeće scene. Većinu vremena likovi nešto traže, proživljavaju traume i pribjegavaju najnižim ljudskim strastima, a sve da bi nekako došli do kraja koji je zamišljen kao subverzija očekivanja publike, što je Chabon sam priznao, ali je izveden tako očito da su relativno precizna predviđanja završetka sezone bila po internetima već nakon druge epizode. Jedna od najočitijih rupa u radnji jest činjenica da su zabranjeni androidi jer ih se može hakirati kao u marsovskom napadu, ali istovremeno su hologrami savršeno legalni, iako su i oni programi koji mogu biti hakirani te mogu podizati stvari iz svoje okoline i tako, hipotetski, zgrabiti oružje.

Što se tiče dijaloga, ima tu i reciklaže i memberberriesa. Čuti Picarda kako opet govori “engage” pogurnut će suze u oči čak i najtvrđeg trekija, ali isto tako će u njemu nastati užas kad čuje da Picardu iti jedan drugi lik osim možda Rikera kaže “make it so”, jer je Rikeru to najviše puta rekao, a lik iz najnovije serije ga, ako se ne varam, nije nijednom čuo da tu svoju frazu izgovara. Time serija sama sebi narušava integritet, jer lik odjednom poznaje osobnu poštapalicu iz prošlosti drugog lika iako se poznaju jako kratko vrijeme, kao da je i taj prvi gledao Novu generaciju… Osim toga, u Picardu je bezočno ukraden i antologijski dijalog iz Ratova zvijezda “volim te – znam” (koji su Leia i Han Solo bolje izveli), a u jednom trenu imamo i izmjenu “volim te – i ja tebe” koja kao da je iščupana iz najjeftinije sapunice, ne samo zato što je kliše, nego i zato što dolazi niotkud. Sad, moguće da su nas prošli scenaristi razmazili tako što su nam pokazivali da se Riker i Troi, Paris i B’elanna, Neelix i Kes, Worf i Jadzia ili Trip i T’Pol vole bez da to moraju eksplicitno reći, a moguće da je to čisto lijeno pisanje scenarija koje podcjenjuje gledatelje, ili je čak samo provokacija fanova.

Kad smo kod reciklaže, specijalni efekti kupljeni su na poznatoj web-platformi za dizajnere Shutterstock i promijenjeni su toliko malo da su ih fanovi te struke bez problema prepoznali. Specijalni efekti su, dakako, skupi, pa tvorcima Picarda možemo oprostiti što su išli linijom manjeg otpora, a i zato što su na sličan način i u starijim serijama reciklirali CGI scene, npr. svemirske bitke. Reciklaža dijaloga čini mi se kao mnogo veći problem, no moguće da je to čisto posljedica moje struke koja se bavi riječima, a ne slikama.

Svi glavni likovi su istraumatizirani i slomljeni, što opet samo po sebi nije loše kao narativni alat (kao npr. u Deep Space 9), ali traume su im glavne karakterne osobine i nadilaze sve ostale pa su svi pomalo autodestruktivni, a istovremeno im te traume ni ne ometaju svakodnevicu kad radnja to zahtijeva. Svako malo netko viče na Picarda, pogotovo ženski likovi, do te mjere da postaje nepodnošljivo gledati ga kako se ispričava. Za usporedbu, kad ženski likovi pljusnu kapetana Jacka Sparrowa u Piratima s Kariba, gledateljima je poprilično jasno zašto su to napravili iako ih nikad prije nismo vidjeli, zato što znamo dovoljno toga o Jacku Sparrowu da možemo pretpostaviti razlog. Znajući sve što znamo o Picardu iz Nove generacije, ostaje nejasno zašto se većina likova u Picardu iskaljuje na njemu. Ako je objašnjenje ageizam, imamo još jedan stereotip koji bi Roddenberry u svojim ekranizacijama osudio, što smo i spomenuli kod Deep Space 9.

Kad smo kod usporedbi, glavni likovi su nevjerovatno slični likovima ukinute SyFy-eve serije Dark Matter (ovaj paragraf preskočite do zadnje rečenice ako niste gledali tu seriju jer slijede masivni spoileri njezine radnje koja se temelji na tome da se šest ljudi prerano budi iz staze i ne sjećaju se tko su pa na kraju prve epizode saznaju da je za njihovim svemirskim brodom Raza raspisana svemirska tjeralica jer su svi oni kriminalci; one koji se poklapaju s likovima Picarda opisat ću u muškom rodu kako bih im ostavila barem malo anonimnosti). Osim sedmog člana posade Raze, koji je android kao Dahj i Soji, ali je povezan uz Razu pa se po tome od njih razlikuje, imamo i samuraja u svemiru, koji se, za razliku od Elnora u Picardu, zna boriti i vatrenim/plazma oružjem, iako preferira svoj mač. Zatim, jedan od likova je ustvari špijun koji ima skrivene motive i u Dark Matteru nije ni najmanje predvidljivo koji. Jedan je odgovoran za teroristički napad kao androidi u Picardu. Jedan čisto voli pucačinu kao Sedma od Devet u Picardu (no ne i u Voyageru). Možda mi kanadska serija toliko nedostaje da mi se njezini dijelovi priviđaju u Zvjezdanim stazama, a možda Chabonove ideje i egzekucija i nisu toliko originalne koliko on misli. Osim s Gospodarom prstenova i Ratovima zvijezda, Picard ima sličnosti i s kultnim Blade Runnerom, Matrixom, Alienom… Ustvari, i Picard i Discovery imaju više sličnosti s ostalim SF pričama nego sa starijim serijama Zvjezdanih staza.

Konflikti između likova u Picardu također postoje samo kada su potrebni scenariju, pa tako npr. odnos zapovjedništva Zvjezdane flote prema Picardu varira od psovanja do podrške pa opet do psovanja bez da smo igdje vidjeli zašto je došlo do promjene stava. Isto vrijedi i za odnose između članova posade, koji postaju bliski prijatelji ili ljubavnici a da prije toga uopće nisu međusobno progovorili u istoj sceni. Incest između brata i sestre bio je dovoljno odvratan u Igri prijestolja, a u Picardu su romulanski Lannisteri prikazani s više bliskosti nego likovi koji su zaista ljubavnici.

Zatim, priča je puna klišeja. Recimo trop majke alkoholičarke/ovisnice, kojeg se bliže dotaknu u jednoj epizodi i kasnije nikom ništa (i tako sa dva lika), a koji je Sarah Connor nešto vjernije ovjekovječila u Terminatoru. Androidi koji otkrivaju svoju ljudskost i mehaničnost su također već klišejizirani u SF-u, npr. u Dark Matteru ili serijama Humans i Almost Human i, uostalom, u Novoj generaciji. Naravno da je u Picardu znanstvenica smotana, što očekujemo, neku supersnažnu Borgovku koja život posvećuje astrofizici? Borgovka je tu da nosi kožnjak, loče, ubija, a možda i asimilira. Zli Romulanci. Španjolac koji voli nogomet, a ne otkriva je li mu draži Real Madrid ili Barcelona…

Raspleti se više puta svode na tehniku deus ex machina, a jedan od najbizarnijih detalja je uređaj koji nije niti imenovan, a koristi se uz pomoć mašte. Da, to su jedine upute za korištenje koje likovi dobiju i, čudna li čuda, svaki put riješi situaciju! Dok su se u ostalim Zvjezdanim stazama trudili izmišljati blesave konstrukcije koje su valjda poput metafore, “dobro zvuće a ništa ne znaće”, sada imamo uređaj – ne trikoder, ne fazor, ne submolekularne nanobote, imamo uređaj. I pokreće ga mašta.

“Vidi šta su mi uradili od pesme, mama”, da, da, zapevao bi Roddenberry, koji je zamišljajući budućnost predstavio ljude što se ne boje tehnologije, nego žive s njom i koriste ju za dobro, a i u Picardu i u Discoveryju umjetna inteligencija stavljena je na stranu negativaca. Ni to nije nikakva inovacija u SF-u, od Terminatora do Matrixa. Upravo suprotno, toliko je često da je Roddenberry i po tome bio radikalan, radikalno utopijski, s radikalnom vjerom da su ljudi plemenita bića koja mogu nadvladati svoje sitničave strahove i dignuti pogled ka zvijezdama.

Donja ocjena ipak nije 1/10, pa vrijedi napomenuti da serija ima i dobrih strana. Prva je Patrick Stewart, koji je karizmatičan čak i kad mu scenarij to zabranjuje. Druga je Brent Spiner, koji je nakon 20 godina ponovo ušao u lik Date. Treća je Peyton List kao Narissa, koja je u svojoj Romulanki uspjela pronaći neku dubinu (ako potisnemo vulgarnost i incestuoznost koje glumica nije birala, nego scenaristi). I četvrta: Jonathan Frakes. Najbolje epizode Picarda su one koje je on režirao, odnosno one scene u kojima se pojavljuje kao Riker, za koje mnogi YouTuberi navode da su naknadno snimljene. I to je više-manje to.

O kvaliteti serije štošta govori i činjenica da se od fanova očekuje da prate i aftershow o svakoj epizodi The Ready Room (voditelj je Wil Wheaton). U toj emisiji pobliže se objašnjava što se dogodilo u prethodnoj epizodi i zašto, jer u samoj seriji to nije dovoljno dobro prikazano, što pak asocira na tragičnu osmu sezonu Igre prijestolja. Čitava radnja Picarda vrti se oko Date, a nikome nije palo na pamet javiti se Datinom najboljem prijatelju iz Nove generacije Geordyju. Ne samo to, nego među likovima nema ni Klingonaca ni Vulkanaca! I bolje, jer bi prvi govorili da tu nema časti, a drugi da tu nema logike.

Na kraju, da zaključimo ovu moju sagu o Zvjezdanim stazama i Picardu. Najgore narušavanje kanona izgrađivanog već više od 50 godina, što je stariji i od mene i od većine čitatelja RDD, nastupilo je sasvim ležerno, usputno, kroz sitan detalj psovke fuck. Zahvaljujući tom jednom jedinom slogu, razbijen je višestoljetni kontinuitet povijesti svijeta koji je izgrađen na Roddenberryjevim idejama. Još gore – zatvoren je pristup klincima koji neće moći, poput mnogih od nas, nakon škole pratiti svemirske pustolovine ljudi na višem civilizacijskom razvoju, ali i s razvijenijom sviješću, kojima je na prvom mjestu mir. Umjesto toga dobili smo ksenofobiju, rasizam, ageizam, seksizam, krvavo nasilje, pucačine i pale likove koji jedan drugoga ponižavaju, ismijavaju i psuju. Stoga Picard nije nepovratno narušio samo kanon, nego i početne premise Zvjezdanih staza, njihovu globalnu poruku i njihov pacifistički, nesalomljivi i znatiželjni ljudski duh.

Ocjena: 4/10

(CBS Television Studios, Roddenberry Entertainment, Secret Hideout, 2020.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute