Zvonimir Vila, autor skulpture grada Šibenika: Mučio sam se, gubio živce, ali sam radio sa srcem

Akademski slikar i grafičar predstavio je jučer djelo koje se dugo čekalo i koje nije nimalo razočaralo. Brončana skulptura grada Šibenika svečano je postavljena ispred gradske uprave, a Zvonimir Vila s nama je podijelio dojmove…

Zvonimir Vila (Foto: Barbara Antica/ŠibenikIN)

Trebalo je prvo naći dovoljno veliki prostor, a potom i napraviti stol koji će izdržati 800 kilograma gline. Onda je trebalo iskipariti svaku kuću, trg, katedralu, ulicu i tvrđavu. Kuće su dobile kupe i prozore, more valove, stabla listove. Najgore se lokalpatriotski uspoređivati s drugima, kompleksaška je to navada, ali mora se reći da rijetko koji grad ima ovakvu ručno napravljenu skulpturu. I nemojte da vam ispred njezinog autora uzleti izraz „maketa“, očitat će vam lekciju na licu mjesta. Skulptura!

Trajalo je to godinu i pol dana i nije prošlo bez problema. Najviše živaca je autoru, investitoru i Povjerenstvu uzimao odabir lokacije. Zašto skulptura nije na Poljani, kako je prvotno bilo zamišljeno i dogovoreno, neka istražuju povjesničari umjetnosti za stotinu godina. Oni možda otkriju, jer danas je teško doći do suvislog odgovora i argumenta.

Dotad, skulpturu grada Šibenika možete obići na platou ispred gradske uprave. Svečano je otvorena uz govor Josipa Belamarića iz Instituta za povijest umjetnosti u Splitu. Zvonimir Vila dobio je dug i iskren aplauz, umalo je zaplakao.

Zvone je svoj rad, koji malo koga jučer nije oduševio, posvetio Nikolini. Bez nje, kaže, teško da bi uspio.

A evo što još kaže…

Pratimo nastajanje skulpture grada od samog početka, to je na kraju ispao epski posao. Jesi li bio svjestan u što se upuštaš?

– Jesam! Najbitnija je bila vizija, nju moraš imati u glavi od početka, bez toga ništa. Kad krenem u nešto moram imati viziju kako će to na kraju izgledati. U ovom slučaju mislim da sam ostvario oko 60 posto te početne vizije, a to je veliki postotak. Ali nisam znao u koje ću zamke upadati, matematičke i prostorne. Što se tiče vještine kiparenja, tu nisam imao problema, ali odnosi i mjere su bili jako bitni. Kad sam počeo raditi nisam znao kolike kuće trebaju biti, tek kad odrediš veličinu objekta imaš formulu za sve. To je bio početak…

A bio je i prapočetak, kad si išao po gradu i fotografirao kuće i ulice…

– Dobio sam satelitske snimke Šibenika, ali to mi nije bilo dovoljno jer nisam imao bočnu perspektivu. Satelit mi je pomogao samo da vidim gdje su kuće. Bit ovog rada nije bio da ja napravim katastarski točan prikaz, iako sam išao u detalje koliko sam god mogao. Ovdje je bitan dojam i doživljaj, da se osjeti duh stare gradske jezgre. Profesor Banov u predgovoru u katalogu navodi da je ovo “grad u tišini”.

Vila i njegovo djelo (Foto: Barbara Antica/ŠibenikIN)

Mislio je na tvoju skulpturu ili baš na grad?

– Na skulpturu. A taj dojam potencira i ova boja starog zlata, koja daje jednu patinu starine. Da je skulptura svijetloplava ili crvena, ne bi se dobio dojam tišine.

Jesi li shvatio kakve stvari o Šibeniku tijekom cijelog tog procesa?

– Kad sam ga gledao odozgo, uvidio sam da je podijeljen na dvije potpuno iste kocke. U njihovom sjecištu se nalazi katedrala. Mislim da je grad građen po načelima zlatnog reza.

Hoćeš reći da je planski građen?

– A slušaj… nitko mi ne može reći da je katedrala slučajno napravljena na mjestu na kojem jest. Baš na razmeđi te dvije istovjetne kocke u kojima je smještena povijesna jezgra. Ne znam baš da Dubrovnik ili Zadar imaju takvu geometriju…

U redu, ima specifičnu geometriju, ali ima i obujam, što je također jedinstveno u nas.

– Da, ima, kaskadan je. Reljefan. Tvrđava sv. Mihovila je na visini od otprilike 80 metara i tu je taj volumen, trbuh grada. Zato sam skulpturu i nazvao “Šibenik stina”. A kažem kažeš “stina”, ima tu i nešto imaginarnog, a i povijesnog. Umjesto tvrđave kad bismo stavili ljudsku glavu, a stopala kod sv. Frane, izgledalo bi kao da čovjek leži.

Tipičan Šibenčanin, jel?

– Ha, možda. Taj volumen daje gradu bogatstvo u likovnom smislu. Zato je bilo izazovno kipariti, puno je tu matematike i teorije prostora, dosta sam vremena izgubio računajući. Sva ta matematika, geometrija… I sad mi se vrti u glavi.

Znaš li točan broj objekata koji si iskipario?

– Ne znam. Nije bilo primarno da napravim baš svaku kuću, cilj je bio da ljudi kad pogledaju na skulpturu odjedanput osjete čitavi grad.

Što misliš, može li se ova skulptura nazvati tvojim životnim djelom?

– Na neki način da, na neki ne. Ne planiram sutra umrijeti… Ustvari, to neka kažu ljudi, ja ne mogu. Recimo da zasad jest, ali tko zna što me još čeka. Ali, znaš što, da sad opet počnem raditi sve ovo ispočetka, napravio bih duplo bolje.

Ma da?

– Da.

Brončana skulptura Šibenik (Foto: Barbara Antica/ŠibenikIN)

Kako to?

– Da se vratim na ono prvo pitanje – jesam li znao u što se upuštam. To je ključno pitanje. Znao sam, ali sam graditi počeo u svojoj glavi prije nego što sam uopće uzeo glinu u ruke. Krenuo sam od sv. Mihovila, pa sam se spustio na Dolac i krenuo prema Gorici i rivi… Ovo je zapravo akt grada, samo što on u sebi nema bubrege i jetru, nego ima dušu…

Eh sad, dušu… Što to uopće znači?

– Pa kad je ima.

To se za svaki grad može reći.

– I može. Želio sam da se doživi duh, taj duh starine… Ta srednjovjekovna tradicija. Da se čuju te godine… Teško mi je objasniti, nisam govornik.

Koliko je cijeli taj dugi proces izrade skulpture utjecao na tvoj život?

– Je, utjecalo je. Gubio sam živce, čak sam na trenutke bio vrlo blizu odustajanja. Počeo sam se gubiti. Nikolina me gurala, tjerala me da izdržim. Izgurao sam, ali me i promijenilo, da… Velik je to posao, neke kolege su mi savjetovale da uzmem još dva-tri pomoćnika. Ma koga da nađem…? Mjesecima sam bio s rukama u glini, gradio, rušio pa iznova gradio… Mučio sam se, bez pretjerivanja. Počeo sam i puno piti na kraju, popizdio sam… Već sam na trećini posla shvatio da bi me sve to moglo uništiti. Ali sam sa srcem radio. Stvarno jesam.

I kakvo je stanje sad kad je sve gotovo, Je li ti prazno u glavi i ateljeu?

– Da, da. Prazno, jebote. Ništa. Tišina. Vidiš da mi ni muzika ne svira.

Trebali bismo na kraju spomenuti i Dina Karađolu, direktora šibenskog TZ-a. Bez njega se u ovaj pothvat ne bi ni krenulo…

– Meni je jedna njegova rečenica: ‘Oduvijek sam ja to želio…’ ostala u glavi. On je Šibenčanin i to je logično, ali izgovorio je to sa sjetom i ljubavlju. Tako sam barem ja to osjetio. Pustimo sad Turističku zajednicu, proračun, direktorsku poziciju, financiranje i takve stvari. Možeš ti imati ljubav prema gradu zbog dobrih tripica, ali kod Dina sam osjetio nešto poetski.

Zadnjih je mjeseci i vaš odnos često bio na rubu…

– Samo zbog mojih neslaganja s lokacijom za skulpturu i zbog ničeg drugog! On je bio za rivu, ja za Poljanu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X