U Zagrebu je predstavljena knjiga ‘Zvučni zid II – Vinilne priče’, zbirka od 28 priča vezanih za rock glazbu. O ovom izdanju koje ‘ukoričuje zvuk’ govorili su Goran Tribuson, Aleksandar Dragaš, Arsen Oremović, Piko Stančić, Ante Perković i Branko Komljenović.

Piko Stančić se u cijeloj priči oko knjige „Zvučni zid II – Vinilne ploče“ zatekao se kao svojevrsni katalizator i moderator koji je pomogao autorima priča u njihovoj ideji okupljanja benda naziva Mračni predmet želja kojeg čine glumica Ana Majhenić (vokal), redatelj Ognjen Sviličić (solo gitara), književnik Borivoj Radaković (ritam gitara, vokal), novinar/publicist Arsen Oremović (bubnjevi) i Damir Smiljanić-Smiley (bas). Mračni predmet želja nastao je spontano i prerastao u nadogradnju „Zvučnog zida“ koji je time dobio svojevrsni soundtrack, neočekivano okupivši već dokazane domaće umjetnike u ideji zajedničkog djelovanja kroz rock glazbu. Promocija knjige i koncert ove uistinu raritetne grupe pred publikom najavljeni su za utorak 24. svibnja u Tvornici kulture.
„Moram priznati da u početku nisam prepoznao o čemu je riječ kad mi je Arsen Oremović došao s idejom da se u bend uključim kao producent. Mislio sam tada: Dovraga, što sad oni u tome traže? Ali mi je poslije sinulo da je to kvalitetna ideja. Svi oni su umjetnici koji su se već dokazali u svojim područjima rada i mislim da je umjetnicima dopušteno da mijenjaju oblike svog djelovanja. Dapače poželjno, jer imaju već izgrađeni pristup materiji. Tako da svako eksperimentiranje s formama može donijeti samo nešto dobro“, komentirao je Piko Stančić glazbeni projekt Mračni predmet želja. Treba još napomenuti da će CD grupe biti bonus materijal u tvrdom uvezu „Zvučnog zida II“.
Iako je cijelo vrijeme predstavljanja knjige bila riječ o dubokoj povezanosti s rock glazbom, na kraju se čulo novinarsko pitanje o tome na koji način je rock djelovao na svakog ponaosob, na što je Aleksandar Dragaš odlučio istupiti s „najpatetičnijim odgovorom“, kako je sam kazao, pročitavši citat iz svoje priče „Iz predgrađa u predgrađe“: Strummer me odgojio više nego škola, pa čak i moj stari koji bi se do zadnjeg zareza složio sa Strummerovim političkim svjetonazorom. Nakon „London Calling“ Joe Strummer postao je moj duhovni otac, uzor, ideal i smjernica, a pjesme The Clasha zamjena za religiju koja mi ionako nije nikada nije trebala i Boga u kojeg ne vjerujem.