1. dan 10. INmusic Festivala – obećavajuće otvorenje

Po službenom priopćenju organizatora otvorenju 10. jubilarnog INmusic Festivala na zagrebačkom Jarunu svjedočilo je oko 25.000 posjetitelja.

FFS na 10. INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Činjenica jest da je prostor ispred Main Stagea za vrijeme nastupa supergrupe FFS bio pun. Bilo je uistinu puno ljudi, no činilo se da ove godine ima daleko više stranih posjetitelja nego bilo koju godinu ranije. INmusic je tako poput brojnih ljetnih festivala na Jadranu, i novosadskog Exita u većem omjeru poprimio internacionalni turistički karakter. Nema u tome naravno ničeg lošeg, to je dapače dobar uvjet da atmosfera na britanskim izvođačima bude i masovnija i vatrenija.

Bilo je to očito već tijekom nastupa Franka Turnera i njegovog pratećeg sastava Sleeping Souls – za hrvatske festivalske prilike nastupili su prerano, već u 18:35, no strane gostujuće publike bilo je dovoljno za kritičnu masu Main Stagea. Frank je doslovce rasturio, ne samo energičnom svirkom (kao i uvijek) inspiriranom rockom iz vremena njegovih pionira Elvisa i Jerry Lee Lewisa, koje spominje u nezaobilaznoj „I Still Believe“ do oštrog i poletnog punk rocka. Njegovo šuomenstvo je svako malo izbijalo u prvi plan, bilo da je pjevao na hrvatskom, imao super tempiranje za zborno uključivanje mase pred sobom u pjesme ili se penjao na ogradu prvih redova dolijevajući ulje na vatru emocija prisutnih i stvarajući ono ozračje nezaboravnog koncerta. Kako je moj kolega fotograf Tomislav Sporiš dobro primijetio; ovo bi trebao biti dobar prvi korak za Franka Turnera (iako je u Hrvatskoj već nastupao) za buduće solo koncerte klupskog kapaciteta u metropoli.

Frank Turner na 10. INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Pun pogodak nakon Turnera na Main Stageu bio je soul man Paolo Nutini. Uživo je dokazao da će prije biti da ga je Svevišnji napravio od rebra Otisa Reddinga, nego da je Škot talijanskih korijena, ako ništa drugo, onda bar njegove glasnice. Upravo ga taj soul pristup razlikuje od mnošta izvođača na svjetskoj sceni, no dovoljno je pazio da to ne bude uživo neki mljackavo-predvidljivo soul revival, unoseći i moderne rock elemente posebice kad je došlo vrijeme za prisjećanje na pjesme s njegova prvijenca „These Streets“, u prvom redu „Jenny Don’t Be Hasty“ i „New Shoes“ koje su izvedene u novom prearanžiranom ruhu, a opet dovoljno prepoznatljive da iz publike izvuku reakciju zbornog pjevanja refrena.

Paolo Nutini na 10. INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Najveća zvijezda World Stagea bio je američki synthpop bend Future Islands predvođeni karizmatičnim Samuelom T. Herringom. Sve je bilo u znaku “Singles” albuma; “Back In The Tall Grass”, “A Dream of You And Me”,“Doves”, “ Light House”, “Season (Waiting On You)” i “Spirit”. Herring je bio na koljenima pred publikom i sve je podsjećalo na prošlogodišnju atmosferu iz Močvare, samo u puno većim proporcijama. Sudeći po tome Future Islands bi lako u nekom od narednih izdanja festival mogli imati svoj “otok” i na Main Stageu u funkciji glavnih headlinera.Prije njih na istom prostoru se predstavila Alžirka Aziza Brahim u uistinu zanimljivom spoju bluesa i saharskog melosa.

Future Islands na 10. INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)
Future Islands na 10. INmusic Festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

A što se tiče glavnih headlinera,FFS-a, tj. Franz Ferdinanda stopljenih sa Sparksima, možda album “FFS” ima isuviše novi datum objave za hrvatske prilike i željeni efekt krune euforije festivala, jer to nije bio Franz Ferdinand na koji je većina došla, i pored toga nije „ubrala“ da nije riječ o još jednom novom albumu u nizu, već potpunoj promjeni koncepcije u kojoj ulogu frontmena na pozornici uz Alexa Kapranosa dijeli i Russell Mael, frontmen Sparksa poznat po svojim operetnim falsetima i da će na set listi biti uključene samo tri pjesme Franz Ferdinanda („Do You Want To“, „Michael“ i „Take Me Out“). Početak s „Johnny Delusional“, „The Man Without A Tan“ i već spomenutom „Take Me Out“, bile su odlično prihvaćene, ali sredina koncerta patila je od nedostatka euforije zbog, što novog materijala, što zbog obrada Sparksa („When Do I Get to Sing “My Way““ i „This Town Ain’t Big Enough for Both of Us“) koji su daleko stariji bend (i uzor iz mladosti Kapranosu i društvu) , a time su te pjesme bile u generacijskom procjepu za daleko mlađu sinoćnju publiku.

Na Hidden Stageu, najveća zvijezda prve večeri bila je bosanskohercegovačka reperica Sassja, nova uzdanica FM Jama. Napravila je odličan tulum predstavivši svoj debi album „Praktično taktično“, identičan onome kakav je napravio Kandžija s Golim ženama prošle godine na istoj pozornici. Bio je to jedan od onih koncerta čija je putanja adrenalina i prihvaćanja iz redova publike bila uzlaznog karaktera.

Po onoj staroj izreci da treba proći „prvih deset godina“ kako bi stvari sjele na mjesto, funkcionirao je i INmusic ovog puta. Bilo je gužvi na šankovima, kućicama za razmjeni novaca na štandovima za beskontaktno plaćanje i toaletima, ali s razumnim vremenom čekanja. Cijena piva je u odnosu na prošlu godinu spuštena na 18 kuna, dvije kune manje od te „psihološke granice“, na nastupe se moglo stići jer nije bilo previše preklapanja (što je praksa stara unazad 2-3 godine) i što je najvažnije (ako potpisnika ovih redaka uši još služe), zvuk s razglasa bio je možda i najbolji do sada – razgovjetan i dovoljno glasan u pozadini, te nabrijan basovima u prvim redovim, taman da svatko dobije onaj ugođaj po koji je došao.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh