2CELLOS ‘In2ition’ – intuicija za ostanak na vrhu

Intuicija ih i dalje služi. Stjepan Hauser i Luka Šulić idu naprijed gigantskim koracima.

2CELLOS 'In2ition'

Vihor ne posustaje. Luka Šulić i Stjepan Hauser snimili su svoj drugi album i 2CELLOS ide dalje, ovog puta pojačan busterima gostujućih svjetskih imena, počevši od svog showbizz mentora Eltona Johna, gitarskog gurua Stevea Vaija, najpikantnijeg glasa Mediterana Zucchera, zatim Naye Rivere, mlade američke pjevačice i glumice upamćene po ulozi u seriji „Glee“, kineskog pijanističkog vunderkinda Lang Langa i Sky Ferreira, također mlade američke glumice i pjevačice kojoj poput Rivere suradnja s 2CELLOS treba poslužiti kao odskočna daska u daljnjoj karijeri.

Upravo su Naya Rivera i Sky Ferreira nedvojbeni znak u koliko kratkom vremenskom roku su Luka Šulić i Stjepan Hauser postali mladi glazbeni autoriteti svjetske pop scene. I naravno tu je i legendarni producent Bob Ezrin, čovjek koji je dobrih dvadeset godina bio u samoj špici rock produkcije prošlog stoljeća – za imat njegovo uho u studiju, mnogi glazbenici bi se očajnički odlučili za vangogovski potez – po sistemu uho za uho. Što to sve govori? Pa za početak da su dvojica naših čelista trenutno u klubu najvruće svjetske glazbene robe.

Vrtoglavo su u uletjeli u mašinu showbizza, ali ih ta nije jednako tako brzo samljela, već im služi i ide u njihovu korist.

Iz perspektive jedne Hrvatske, veće glazbene zvijezde u tako mladoj dobi i mjereno u amplitudi globalne popularnosti, ova državica do sada nije imala. Ova državica u kojoj je jal obrnuto proporcionalan njenoj veličini, kao da je u jednom trenutku pukla kad je 2CELLOS bio u pitanju i počela dvojicu čelista doživljavati kao umišljene fejkere, bahate pizdune koji su instant slavu stekli svirajući tuđe obrade, čija je jedina sposobnost valjda ona Erina (s Onog svijeta), a ta je da zajebe stranca i iz toga izvuče svoju korist. Naravno moš’ ti zajebat cijeli svijet ali ovdje živi 4,5 milijuna, pardon 4,2 milijuna Era koji dobro poznaju njihove motive, jer većina živi taj nedosanjani san da uspješno ‘oženi cijeli svijet’. Valjda zato nedavno nije ni pukao izlog od dućana Croatia Recordsa uslijed navale fanova željne autograma i slikanja sa svjetskim zvijezdama, kao što se to jednom davno dogodilo kad su se u istom prostoru zatekli članovi Plavog orkestra, jer gužve te vrste nije ni bilo, a za divno čudo Hrvatska je bila druga zemlja poslije Japana u kojoj se „In2ition“ pojavio u prodaji. Ali avaj, nije ovo toliko mala zemlja koliko je zemlja umorne i grintave populacije, vječito zatomljenih emocija koje u skoro pravilnim vremenskim razmacima eksplodiraju u nekom sukobu širih razmjera u kojem se zvjerstva događaju kroz ekstatično oslobođenje seksualnog naboja. No dobro, ovo nije mjesto za lamentacije te vrste.

Zaključak je da je 2CELLOS prevelik za Hrvatsku i to u svim gabaritima, pa sad i ako ih se i ne voli, treba imati ljudski respekt za ono što su Šulić i Hauser postigli. A to što su postigli nije fejk. Nisu oni ‘Ero s OVOG svijeta’. Nisu oni zamutili čula strancima. Oni su posebni iz jednog jedinog i to glazbenog razloga, kojim ću se ovdje pozabaviti. Poznato je da svaki vrsni glazbenik ima ‘svoj zvuk’, nešto što ga čini iznimnim i prepoznatljivim i što postane trademark za sva vremena. Kao što je Santanin solo prepoznatljiv čim je Carlos udario prvi ton, ili truba Milesa Davisa iz čijeg dugog ispuhivanja kao da se cijedi prkos Afroamerike prošlog stoljeća, tako i 2CELLOS imaju zvuk čela koji drugi čelisti ne mogu proizvesti. I točka.

Bacili su Šulić i Hauser tu rukavicu mnogima u lice još kad su zagudili „Smooth Criminal“ i to worldwide. I prije dvije godine je to bila drskost, ali drskost s mudima jer su i jedan i drugi osjetili da posjeduju zvuk. I što se dogodilo? Koliko se to domaćih/svjetskih čelista propelo i svojim gudalima vratilo tu dvojicu ‘malaca tamo gdje im je mjesto’? Ili pak iskoristili gužvu na sličan način kao što je Jimi Hendrix svojevremeno na pozornici uživo ukinuo gitarsko božanstvo Erica Claptona i zapečatio sudbinu grupe Cream, time što je Mr. Slowhanda poslao na dodatne sate vježbanja gitare i sebe ustoličio kao novo božanstvo? Koliko ja znam nije nitko ni pokušao. A zašto? Zato jer struka jako dobro zna koliko su Šulić i Hauser uistinu nedodirljivi u tome što rade.

Ne mora se o tome pisati. Takve stvari se prošire među glazbenicima bez ijednog medija uključenog u priču. Znaju to i oni koji s njima rade poput producenta Mire Vidovića koji se u svom studiju naslušao hrvatskih muzičara svih profila. Zna svaki producent i glazbenik jako dobro što je studio – to su trenuci istine i borba sa samim sobom i svojim stečenim znanjem. U studiju se skidaju gaće i postoje samo dvije opcije: ili ćeš guzit’ ili biti nagužen. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh