Intuicija ih i dalje služi. Stjepan Hauser i Luka Šulić idu naprijed gigantskim koracima.
I Šulića i Hausera je bez ikakve razlike čekao taj scenarij. Posebno jer je bila riječ o dvojici drčnih klasičara odlučnih za ulazak na glazbeni teritorij koji im ne pripada, toliko samouvjerenih da u toj priči nisi htjeli biti ni (uobičajena) pratnja, već frontmeni i to rock frontmeni. Da su u trenutku kad su zasvirali bili sve ostalo, a ne vrhunski, ton majstor bi ih bez problema mogao otpraviti kući uz ironičan smješak.
No ishod je poznat, onaj koji ih je snimao je vjerojatno bio prvi kojeg je zahvatila slušalačka ekstaza, ista ona koja je uhvatila i starog Sir Eltona Johna koji je poput dječarca zapjevao Peter Greenov „Oh Well“ otvorivši time album „In2ition“. Iskreno, da su 2CELLOS samo taj trenutak postigli u životu bilo bi i više nego dovoljno. Ne znam ni iz uloge glazbenog kritičara i osobe koja prati scenu otkad zna za sebe kakva to prirodna sila može natjerati Eltona Johna koji zadnjih dvadeset godina osjeća privrženost spram balada, da se odluči u studiju zapjevati najrazorniju rock pjesme Fleetwood Maca. Tko se uopće mogao okladiti da je tako nešto moguće? I onda se pojave ova dvojica, za medije, nestašna mladića i John u a capelli rešeta stihove bez ikakve sigurne instrumentalne zone u podlozi. I opet se postavlja pitanje, postoji li roker te amplitude sposoban za tako nešto i u svjetskim razmjerima?
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=PTQ-QycaBmQ[/youtube]
Ili bi možda Steve Vai svoje ime kompromitirao sudjelovanjem u najizlizanijem instrumentalnom rock coveru svih vremena nakon „Smoke On The Water“, da kroz žile Hausera i Šulića ne teče struja? Naravno da ne bi i mislim da je time interpretacijsko poglavlje 2CELLOS zatvoreno u njihovu korist i tko god se ikada odvaži na nešto slično neminovno će biti uspoređivan s NJIMA.
A sad album i koncepcija albuma. Uspješna cover formula je nastavljena uz spomenuta instrumentalno-vokalna proširenja nabrojanih gostiju čime se svjesno išlo na raskošniju priču i izbjegavanje mogućnosti zamora materijala za slušatelje, jer faza instrumentalnog dokazivanja je logično završena s debijem. Udarni niz predstavljaju „Oh Well“, „We Found Love“ Adama Wilesa koju je proslavila Rihanna i „Highway To Hell“. Skrojeno po ziheraškim pop pravilima, ali u konačnici uspješno, šareno i zanimljivo. No pravi vrhunci i ‘meso albuma’ dolaze s „Every Breath You Take“ The Policea, „Supermassive Black Hole“ Musea i posebice s „Voodoo People“ Prodigyja.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=yhgYjAqLlNg[/youtube]
Lang Langov klavir u Coldplayevoj „Clocks“ predstavlja odličan balans na sredini ove vrste albuma dizajniranog za masovnu potrošnju. Intinmna nota završetka albuma počinje s „Candle In The Wind“, najopojniju aromu daje Zucchero u „Il Libro Dell’Amore“ da bi „Benedictus“ Karla Jenkinsa mogao biti i naznaka kako će 2CELLOS idućim albumom zatvoriti krug i napraviti veći upliv u klasičnu glazbu iz koje su na kraju krajeve i potekli kao glazbenici.
Slabiji moment predstavlja „Bang Bang“ koju je Sky Ferreira interpretirala daleko slabije od Nancy Sinatre. Da se u toj ulozi zatekla neka puno kvalitetnija pjevačica od manekenke/glumice/pjevačice koja još uvijek traži svoju profesionalnu nišu stvar bi bila daleko bolja.
I naravno zvuk isprepletenih čela i maštovitost interpretacije 2CELLOS je i na ovom albumu najsnažniji magnet za uši. Gosti im nisu ‘oteli show’. Intuicija ili nešto drugo?
Ocjena: 8/10
(Sonymasterworks/Menart, 2012.)