U sferi znanstvene fantastike događa se, ili se već dogodio, preokret sličan onome na tehnološkom polju, a to je da je Zapad počeo kaskati za Dalekim istokom.
Činjenica je da zapadna produkcija nikad nije proizvodila više znanstveno-fantastičnog sadržaja, no to iz godine u godinu podsjeća na psa koji se vrti u krug loveći svoj rep. Zapadna znanstvena fantastika postala je okovana biznis modelom i šprancama koje publika prepoznaje, no stvar sa znanstvenom fantastikom je što ona traži hrabre nove ideje, a Zapad već godinama kaska za njima, tj. nikako da se „upali prava lampica“.
Revolucionarnost žanra koja je svako malo bljesnula u četiri desetljeća prije XXI stoljeća otupjela je kroz franšiznu eksploataciju jedno-te-istog. Za prave ljubitelje ZF-a je sve manje i manje gušta čak i kad se izbaci iz razmatranja ogromni segment ekraniziranih priča o super junacima koje su ništa drugo već cicanje narativa koji je razvijen još 1940-ih u SAD-u. Primjerice, narativ Romerove zombie apokalipse ekspandirao je s TV ekranizacijom „The Walking Dead“ (još jedna adaptacija strip novele), ali je s njom i potonuo u očaj bezidejnosti zajedno sa svim spin-offovima koji su iznikli iz njega jer se stvar u promišljanju nije maknula dalje od „Noći živih mrtvaca“, dakle još od 1968. godine.
Scottovog „Aliena“ degradirao je svaki novi nastavak nakon Cameronovog filma „Aliens“, a na kraju ga je sam Ridley Scott eutanazirao kroz scenaristički pogubljene „Prometheus“ filmove, a tome treba pridodati i zamorni nastavak „Blade Runnera“. Najpopularnije franšize „Star Trek“ i „Star Wars“ stalno se vrte u krug jer su scenaristički odavno iscrpljene do beskrvnosti samo zahvaljujući nostalgičnom tripu, ali nostalgični tripovi nikad nisu spadali u pravu znanstvenu fantasiku.
Trenutno vlada histerija oko „Dine“ rađene po Herbertovoj književnom djelu iz 1965. čiju ekranizaciju u istim tim šezdesetima nikako nije mogao ostvariti neholivudski tip kao što je Jodorowski, koji je doslovce iscrtao hodogram ZF filmskih epopeja u nastavcima i iz čije knjige snimanja „Dine“ je gotovo stvorena prestižna francuska strip škola znanstvene fantastike, a bome i „Star Wars“ svemir koji je ništa drugo već popcorn verzija „Dine“ za tinejdžere. Očekuje se još i novi nastavak Millerove „Mad Max“ franšize, ali je i ona čvrsto zaglavljena u ambijent osmišljen u njenom drugom nastavku iz 1981. godine.
Uvjetno kazano, više uzbuđenja u žanr je donio „First Man“ o Neilu Armstrongu, iako on spada u sferu biopica.
Jedan od prvih nagovještaja da se u ZF domeni treba početi kladiti na Daleki istok donio je orvelovski „Snowpiercer“ (2013.) budućeg korejskog oscarovca Bong Joon Hooa, a danas se doima kako je Arthur C. Clarke ili Philip K. Dick 21. stoljeća stasao u Kini i zove se Liu Cixin.
Pažnju prema njemu, osobno mi je privukao „The Wandering Earth“, filmska ekranizacija njegove novele iz 2000. koju je 2019. snimio redatelj Frant Gwo i koja je u nedostatku sadržaja i viška vremena tijekom perioda korone dolutala i do mene. Iako je riječ doslovce o filmu globalne katastrofe napucanom efektima i akcijom bio je bitan novi rakurs koji je film donio u ZF spektar.
Naime, naviknuli smo se na zapadne scenarije u kojima kad sve odlazi dovraga na Zemlji, neka elita slamku spasa hvata bježanjem u nekom svemirskom brodu ili bar šalje neku kapsulu s ljudskim embrijima ispaljenima prema nekom drugom svijetu. Cixinova ideja u „Lutajućoj Zemlji“ potpuno je suprotna, a to je da je cijeli naš planet najbolji i najsigurniji svemirski brod u kakvom god stanju devastacije se našao, čak i kad je adaptiran da doslovce bude svemirski brod koji kroz svemir gura mnoštvo ogromnih motora ukopanih u njega, obzirom da se treba otisnuti u svemirski mrak u bijegu pred Suncem koje se pretvara u super-novu, dok je populacija civilizaciju preselila ispod njene površine.
Sve skupa to je ipak značajni pomak u promišljanju od onog starog zapadnjačkog kompleksa Titanica koji plovi prema svojoj zloj sudbini s nedovoljno spasilačkih čamaca za sve putnike, već samo za one bogate iz prve klase. Cixin u svojoj fikciji odbacuje ikakvu mogućnost da „čamac usred oceana“, tj. tamo neki svemirski brod usred svemirskog prostranstva ima ikakve šanse, već da je brod, tj. planet ono na čemu treba bolje poraditi.
Njegov rakurs nije sebičan u svojoj srži, već je podređen traženju rješenja za „cijeli kolektiv“ odnosno populaciju, a to je svakako duh koji nije stasao u kapitalizmu, već socijalizmu najmnogoljudnije države na svijetu. Njegov „3 Body Problem“ ima utkane skoro identične postulate, ali sofisticiranije razrađene, hajmo reći, bliže shvaćanju Zapada, iako i tom Zapadu, jednako kao i socijalističkom Istoku, udara takve šamare čime nedostatke i jedne i druge filozofije života, znanstvenih aspekata i djelovanja gura u nevjerojatne krizne situacije. Stoga ne čudi da je adaptacija njegovog djela, ovog puta kroz Netflixovu seriju koju potpisuje „Game of Thrones“ dvojac David Benioff i D. B. Weiss zajedno s Alexanderom Wooom, privukla toliko globalne pažnje, čak i kontroverze u Cixinovoj matičnoj Kini.
Cixin je našu civilizaciju sa svim njenim dosezima de facto gurnuo u svojevrsno kameno doba u usporedbi s daleko moćnijom izvanzemaljskom civilizacijom koja putuje prema Zemlji s ciljem istrebljenja ljudske vrste i naseljavanja našeg planeta pogodnog za njen život. Tempirao je također i svojevrsni doomsday clock, odnosno sat sudnjeg dana, davši time period od nekoliko stoljeća ljudskoj vrsti unutar kojih mora doslovce evoluirati, tj. raditi združeno iz generacije u generaciju kako bi dosegnula dovoljno visok tehnološki nivo za obranu od onih koji nas kao vrstu doslovce smatraju kukcima.
A ljudska vrsta je k’o ljudska vrsta i inače – ponajviše zabavljena starim društvenim modelima unutarnjih podjela i obračunima s petokolonašima u svojim redovima, jer bez „mi“ i „oni“ svjetonazorskih podjela i niza zakulisnih tajnih igara ljudska vrsta u trenutnom civilizacijskom stadiju jedino i funkcionira, a Cixin kroz priču tu uvodi ultimatum stvaranja novog kolektiviteta potpuno transparentnog, bez tajni, koji mora iznaći model združenog djelovanja kao novi veliki test vrste čiji mozgovi i lideri uviđaju da ih tek čeka pravi izazov kolektivnog izlaska iz „pećine“ u čijoj zatvorenoj mentalnoj imaginaciji se samo snivao san o kolektivitetu.
Gotovo sve dosadašnje pozitivne ZF scenarističke modele, u kojima se krajnjim naporima junaka postiže spas u posljednji čas nekim očajničkim potezom, Cixin dovodi tamo gdje bi inače takvi potezi završavali – u neuspjeh, time i gledateljski antiklimaks, ali također izvrsnom narativnom vještinom time stvara onaj, vjerojatno najsnažniji impuls koji nas je kao vrstu održao, a to je da hladan tuš pogreški još više razbuktava želju za traženjem novog usavršenijeg poteza (da ne spojlam previše priču o super-vlaknima).
Dok u realnosti Cixinovo djelo popularizirano Netflixovom serijom nervira kineske patriote, obzirom na brutalni prikaz socijalističke Kine u drugoj polovici XX stoljeća, i tu situaciju bi trebalo sagledati kroz prizmu društvenog napretka ostvarenog u svega pedesetak godina, jer „3 Body Problem“ kroz paralelno praćenje radnje u prošlosti i sadašnjosti tu prvenstveno oslikava i nudi komparaciju nužnu za shvaćanje upravo ostvarenog tehnološkog i društvenog napretka u tako kratkom roku, jer kao što je gore već navedeno, Cixina ne zanimaju partikularna rješenja za šačicu elita u „čamcima za spašavanje ili bježanje”, već za cijelu ljudsku populaciju koja će biti tu gdje jest, ili je neće biti.
U tom smislu može se zaključiti da je izuzetni antiklimaks s kraja prve sezone ove serije napumpao očekivanja klimaksa onog što se sprema u budućnosti. David Benioff i D. B. Weiss su tako na dobrom putu onoga što su proteklog desetljeća učinili s fenomenom serije „Game of Thrones“, dakako uz pojačanu dozu bojazni da finale serije „3 Body Problem“ ne dovedu do ultimativnog antiklimaksa kao što su to učinili s fikcijskom sagom o zmajevima i kraljevstvima.
Valjda su i oni na dosadašnjem putu evoluirali, jer Cixinovo djelo postavlja imperativ koji se može sažeti u malo drukčiju adaptaciju onog starog zagrebačkog grafita „A gdje je revolucija, stoko?”, oliti: „Gdje je evolucija, stoko?”.
Ocjena: 10/10
(Netflix, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
