Na trećem izdanje prvog velikog zagrebačkog rock festivala u godini publika je dupkom napunila Boćarski dom, a sinoćnji petak ostat će upamćen po furioznom nastupu legendarnih Partibrejkersa.
Ta večer je također potvrdila kako na festivalu okupljanja regionalnih snaga teško da itko može ukrasi show Partibrejkersima, pogotovo kad je riječ, po stažu gledano, daleko mlađem bendu poput sinjskog M.O.R.T.-a. Previše himni generacija imaju Cane, Anton i njihova ekipa, daleko više kilometara pod nogama, pa još ako se dogodi da netko ražesti frontmena Partibrejkersa, kao što je sinoć bio slučaj, onda je to situacija u kojoj se kao dio publike nađete između malja i nakovnja i još jednom (i zauvijek u sjećanju) kao uspomenu ponesete kući auru iz koje sjaji definicija što je rock and roll i što rock and roll treba biti.
Općenito gledano su Partibrejkersi bili žestoki od samog starta, nižući pjesme moćno i sigurno. U tom besprijekonom nizu kad je došla na red „1000 godina“ grupi se priključio Davor Rodik koji je podebljao mojo svojim slide guitar umijećem na svom Gibson SG-u, što je produžilo improvizacijsko guštanje gitarskog trokuta u kojem su naravno bili Anton i Robert Telčer, ali i uzelo prostora predviđenoj minutaži nastupa. Tko god da je iz organizacije imao ulogu da Canetu prije početka izvedbe pjesme „Noćas u gradu“ s albuma „Sloboda ili ništa“ da signal sa strane da je to zadnja pjesma postigao je samo to ga ražesti.
Iskreno, „Noćas u gradu“ mi nikad tako snažno nije odjeknula uživo kao sinoć dok je Cane uživljeno cijedio kroz zube stihove „Zavodi se red, upozorenja sa svih strana, na ponašanje ovih dana“. A prava eksplozija je tek dolazila, jer naravno da je bend ostao nakon toga na pozornici uz Canetovu najavu: „Ovo je sad na naš račun! Partibrejkersi večeras časte!“ Na uvodnom riffu „Kreni prema meni“ poletjele su čaše u zrak i donijele prvi i jedini pivski pljusak te večeri, nakon čega je slijedio adrenalinski udarac i ushićenje cijele dvorane, da bi „Hoću da znam“ nakon nje donijela finalnu pozlatu rock and roll magije Partibrejkersa. Canetu je prilikom izvedbe ispao i mikrofon u jednom trenutku, a taj krčeći zvuk samo je donio još veći doprinos autentičnosti njihove sirove i iskonske pobune koju još uvijek nose u sebi i sa sobom.
Grupa M.O.R.T. se nakon njih vjerojatno po prvi put susrela s praksom ‘spaljene zemlje’ koju su Brejkersi ostavili iza sebe, no daleko od toga da su se Sinjani predali. Udarili su odmah s „Nikotinskom krizom“ pojačani usnoharmonikašem i ipak uspjeli dobar broj posjetitelja zadržati na izlasku, te zapaliti prve redove, no osjećaj da je s njihovim izlaskom na pozornicu počeo after party bio je neizbrisiv. Treba itekakve hrabrosti za pristati nastupiti nakon Partibrejkersa. M.O.R.T. su je pokazali, ali u ovom trenutku nema tog mladog rock benda na ovim prostorima koji može otpuhati Brejkerse.
Dakako, red je osvrnuti se i na ostale aktere prvog dana 3. Brijačnice. Zanimljiv poredak bio je što su beogradski Artan Lili nastupili prije belgijskih Intergalactic Lovers pa su se mogle povući i neke paralele obzirom na pomalo sličan indie sinkronicitet i ženski vokal u oba benda. Belgijanci su se pokazali bolji u finesama osmišljavanja nastupa, kao što je i pjevačica Lara Chedraoui daleko hrabrije iskušavala dosege možebitne karizme pred novom publikom u novoj sredini. Ne treba to dakako mjeriti njenim prilično uspjelim pokušajem da cijela dvorana čučne u jednom trenutku, koliko u Larinoj vokalnoj izvedbi i rasplesanošću što je čini scenskim pokretačem oko kojeg gravitira cijeli bend, a tu je i osjećaje građenja dramaturgije cijelog nastupa. Primjera radi, tek je s trećom pjesmom Lara Chedraoui potpuno otvorila glasnice, što je svakako bio dobar i iskusan potez za konstantni dinamički razvoj nastupa. U nekim klupskim uvjetima Intergalactic Lovers bi mogli u Hrvatskoj postići svoju fan bazu. Artan Lili su pak iz pjesme u pjesmu previše kontrastirali raspoloženje i nekako je nedostajao fluid koji bi jače ponio publiku za razliku od njihovog posljednjeg velikog nastupa u Zagrebu na prošloljetnom open air Beer Festu gdje su opravdano oduševili.
Prije njih zagrebački The Miceks, iza kojih stoji gitarist Alen Kraljić Kralja dobrano baštine rock manirizme iz 1980-ih i 1990-ih i kao da su skrojeni za mlađu publiku spram one pred kojom su se sinoć predstavili. Nije to ljuti, već koketni rock, ponajviše zahvaljujući mladom frontmenu koji ipak treba shvatiti da se Miceksima prvo trebaju dogoditi hitovi, a da se potom može tražiti feedback od publike. Suprotno od toga nije preporučljivo.
Otvaranje Brijačnice pripalo je zagrebačkim punk rock veteranima Rizol koji su zbog kašnjenja tonskih probi, a time i nemogućnosti striktnog držanja satnice svih izvođača kasnije, doslovce iz probe krenuli u koncert. Bili su solidni, no ništa više od toga.
U uspredbi s prošlogodišnjom Brijačnicom kad je prva večer bila skoro dvostruko slabije posjećena od druge na kojoj su ponovno oživjeli Kojoti, može se zaključiti kako je festival na svom trećem izdanju pronašao balans i povjerenje publike. Večeras se na pozornici kao headlineri očekuju Vlako Stefanovski Trio, Antenat i Kawasaki 3P.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
