Treće izdanje najljepšeg showcase festivala u regiju nastavilo se danom koji je možda na papiru djelovao kao da nudi manje uzbuđenja od ostalih večeri, ali se samo dokazalo da je papir jedno, a koncertna stvarnost nešto sasvim drugo.
Rano je jutro u Šibeniku i čini se da grad još spava kao u onoj TBF-ovoj pjesmi. Budna je tek poneka švora, koji vremešni par turista i Hrvoje, vrijedni gazda Azimuta, koji čisti svoj klub i priprema ga za početak trećeg dana najljepšeg showcase festivala u ovom dijelu svijeta, jer onaj dnevni, konferencijski dio počet će već za koji sat. Koristimo ovaj rijetki trenutak mira i tišine da zbrojimo sinoćnje dojmove, jer uskoro neće više biti mnogo prilika za to. Terasa kluba uskoro će živnuti kad prvi ranoranioci krenu s jutarnjim kavama i razgovorima na terasi i možda prepričavanjima onoga što se sinoć zbilo na nekoliko pozornica u gradu.
Možda je na papiru djelovalo kako je druga večer najmanje nakrcana koncertima koje se ne smije propustiti, ali to je jedna od ljepota ovakvih festivala. Nikad ne znate što će vas na koncu iznenaditi. Kao glavna atrakcija isticao se ukrajinski Kalush Orchestra, pobjednici Eurovizije 2022. koji su svoj live act već doveli i do najvećih svjetskih stageova, popit primjerice onoga na Glastonburyju.
Ali prije nego oni zauzmu veliki, tzv. Deck stage na Tvrđavi sv. Mihovila bilo će još nekoliko stvari koje je trebalo popratiti. Ekperimentalni skladatelj IAMYANK iz Mađarske krenuo je sa zagrijavanjem onih rijetkih koji su se među prvima uspeli na vrh brda, ali njegov smo nastup uhvatili tek djelomično na kraju, prije nego što smo usmjerili pozornost na koncert koji nam profesionalna znatiželja nije dopustila propustiti.
Još jedna eurovizijska zvijezda imala je neku vrstu vatrenog krštenja na Mihovilu u obliku jednog od rijetkih koncertnih ukazanja Marka Bošnjaka na domaćem terenu otkako je ove godine predstavao našu zemlju u Švicarskoj i loše prošao. U međuvremenu Bošnjak se pretvorio u donekle kontroverznu pojavu na našoj sceni koja je u medijima podizala dosta prašine nizom nesmotrenih izjava i činilo se kao da mu je glavna kvaliteta neviđen talent za dizanje živaca domaćoj publici.
To dizanje živaca može se tek djelomično pripisati raširenoj homofobiji u djelu društva kojemu je njegova queer orijentacija bila dovoljna da ga zasipa mržnjom po društvenim mrežama. Drugi i veći dio problema leži u tome što se pokazalo da doista ima jednu antipatičnu crtu karaktera, a tome nikako nisu pomagali ni javni istupi koji su često bili u najmanju ruku nepotrebni i nezgodni.
Posljednji od takvih dogodio se neposredno prije šibenskog nastupa u razdoblju nakon atentata na desničarskog influensera Charlieja Kirka. Naime, možete se neslagati s nečijom politikom, mrziti njegovu homofobiju i više nego rubni rasizam, bogzna da se ni ja nisam slagao s njim, niti sam gajio išta osim prijezira prema čovjeku, ali Markove komentare na internetu mnogi su s pravom protumačili kao likovanje nad njegovom smrću u još jednom činu bezumnog nasilja kakvi u posljednje vrijeme sve češće pogađaju Sjedinjene Države.
Te njegove izjave nagnale su pjevače na nekakvu poluispriku u kojoj je najavio da će se u buduće suzrdržavati od javnih iznošenja političkih stavova, ali ta isprika više je djelovala kao PR-ovski pokušaj čišćenja obraza nego iskreno žaljenje za ružnim riječima o ustrijeljenom agitatoru. I upravo zato na internetu se javio znatan broj onih koji su izrazili negodovanje zbog uvrštavanja Bošnjaka u program festivala, a neki su čak i tražili da ga se makne iz lineupa.
To se nije dogodilo, a vjerojatno nije ni trebalo. Publika je tako dobila priliku da odgovori na brojna pitanja vezana za našeg ovogodišnjeg eurovizijalca, a od kojih su mnoga bila i više nego legitimna. Naime, mnogi su dovodili njegov legitimitet u smislu da je prilično nedokazan na većim pozornicama u zemlji. Koliko on uopće može privući publike? Naime, možete se neslagati s nečijom homofobijom i suspektnim ponašanjem, bogzna da ni je sam ne gajim ništa više od prijezira prema bendu kao što je Ogenj i vjerojatno sam i sam sudjelovao u posprdnim komentarima kad na svom koncertu u Boogaloou nisu prodali više od 160 ulaznica na vrhu najvećega valu svoje takozvane “moralne pobjede” po broju glasova publike na Dori, ali sad je jasno da ni Bošnjak nije mnogo veći magnet za slušatelje.
Premda su naši novinari koji imaju autodestruktivni poriv da prate Doru upravo Marka izdvojili kao točku vrijednu slanja na popularno međunarodno natjecanje, uživo je sinoć jasno i nedvosmisleno dokazao da njegova priča na drži vodu. Solo nastup uz matricu na velikoj pozornici bez ikakvog dodatnog sadržaja prečesto je graničio s cajkom, a u obraćanjima rijetkim okupljenima (noć ranije Ivan Grobenski u istom terminu privukao je mnogostruko više posjetitelja) na vidjelo je izbijala ta njegova drčna priroda i resantiman prema društvu za koje smatra da ga podcjenjuje zato što je drugačiji.
U jednoj od takvih izjava s pozornice poručio je da mu je ovo sinoć bio i “posljednji koncert u Hrvatskoj” najavljujući selidbu, a ako ovdašnja scena neće proliti suzu više zbog njegovog izlaska s nje, to neće biti zato što je ove ili one spolne orjentacije, već zato što je izvođač skromnog umjetničkog dosega koji je uglavnom potvrdio da su mnogi od onih koji su ga kritizirali imali uporišta za takve svoje stavove.
Bošnjak je i neke od onih ionako rijetkih koji su ga gledali potjerao u prostor kraj šankova gdje je i ove godine otvorena mala pozornica, tzv. Hull koji je već prve večeri pokazao da u nastupima nekih izvođača ne zadovoljava po pitanju zvuka s preglasnim bubnjevima, a često pretihim gitarama i drugim instrumentima. Činilo se da bi se slična stvar mogla ponoviti i s relativno friškim alternativnim snagama Tannu Tuwa koji su nastup otvorili sporogorućim komadom povremeno zanimljivog, gotovo eksperimentalnog, spoja elektronike i nekog načelnog rocka prožetim elementima balkanske glazbe.
Ovaj kolektiv koji čini osovina glazbenika nastalih na potezu od Hrvatske i Italije, pa do SAD-a i Švedske ipak je po pitanju zvučnog miksa bio sve uvjerljiviji kako je koncert odmicao i vjerujem da su među publikom ostavili dovoljan zalog za praćenje onoga što će od njih uslijediti, a od čega je prvi na redu album „Illusions III“ koji su nekidan najavili i istoimenim singlom.
A onda je red došao na Kalush Orchestra. Budući da, kako sam rekao, nisam jedan od onih koji imaju autodestruktivan poriv za praćenjem Eurovizijskog cirkusa, moram priznati da nisam znao što očekivati. Njihova glazba koju sam dotad čuo djelovala mi je zabavno, ali ostalo je pitanje je li samo veseli kolektiv koji će pobuditi tek određenu dozu simpatije ili imaju i nešto više za ponuditi.
Pokazalo se da Kalush Orchestra itekako imaju više za ponuditi. Njihov koncert je neprekidna baraža otkačenosti i ludila. Glazbeno gledajući, njihov stil nije uvelike različit od modernoga trapa s elementima ukrajinske narodne glazbe, ali to je miljama daleko od bilo čega što možete doživjeti na koncertima naših trap zvijezda i uzdanica. Oni repaju, plešu break dance, pucaju na publiku puškama na vodu, nose goleme sagove po pozornici, bore se light saberovima, preskaču jedni druge, pušu u razne frule, gajde i ina nacionalna glazbala, a čak će jedno lupiti i u triangl u faux-dramatičnom trenutku nadahnute zajebancije.
Iako je u pitanju tip glazbe koji bi u drugim uvjetima teško privukao kako mene, tako i većinu društva koje se sa mnom okupilo na Mihovilu, većinu trajanja njihovog koncerta samo smo odmahivali glavama u nevjerici ponavljajući: “Ovo je nešto najbolje!” Pritom se nitko od nas nije usudio otići ni po pivo dok su ovi bili pozornici u strahu od toga da ćemo možda propustiti neku od sljedećih ludorija koju su nam pripremili.
Isto tako bend je showcase iskoristio za ono za što se showcase i mora iskoristiti, a to je samopromocija. Nju su također odradili na zanimljiv i šaljiv način, rasplićući platno na kojemu je bio upisan njihov kontaktni broj telefona. Iz prve ruke znamo da je odmah nakon koncerta taj broj telefona zazvonio s barem jednom ponudom za nastup u Zagrebu, a ako se taj koncert i dogovori uskoro, vjerujte mi, nećete ga željeti propustiti.
Nakon takvog koncerta, čovjek bi pomislio da više nema ničega što će biti dovoljno snažno da zadrži isti intenzitet zanimanja, ali kao što rekoh, showcase festivali po tom pitanju znaju iznenaditi. Naime, da se nisam toliko ludo zabavio na Kalushu, vjerojatno bih rekao da bi mi koncert danskog trija Smag På Dig Selv (Google Translate kaže da to znači Okusite sebe, pa ćemo mu vjerovati) bio highlight večeri, a možda čak i cijelog festivala.
Njihova glazba je ono na što sam inače slab, ona kombinacija jzza i plesne glazbe kakvu su nekad prašili The Comet Is Coming ili na lokalnoj razini slovenski Etceteral o kojima sam netom nešto pisao jučer. Tenor i bas saksofon (kakvo čudovišno glazbalo, šalje razorne trnce kroz tijelo čak i ako ste prilično udaljeni od pozornice) čine sonično raketiranje koje u trenucima najjačeg intenziteta doseže razinu nekog brutalnog techno partyja.
Kako to već ide u današnje vrijeme, Danci su izrazili i podršku Palestini, ali više od bilo kakve političke poruke u svijest nam se urezao taj moćni zvuk i pankerska energija koja nije posustaja za cijelo vrijeme nastupa. Ako smo kroz njihovu glazbu okusili sebe, čini se da nam je okus bio bolji nego što smo se nadali.
E sad, nakon dva TAKVA uzastupna nastupa zbilja više nismo mogli očekivati da se program nastavi jednakim šusom, a nove britanske alt nade Ugly održale su sasvim zadovoljavajuć koncert, ali jednostavno će barem meni ostati u debeloj sjeni onoga što im je neposredno prethodilo. Bilo nam je to sasvim dovoljno Tvrđave za jednu večer, pa smo se spustili do baze u Azimutu gdje se program nastavljao na dva stagea, vanjskom Greenu i unutrarnjem u samom klubu.
Problem u ovom dijelu večeri bio je u tome što su koncerti koji su se tamo odvijali padali izvan spektra onoga za što imam ozbiljnije sklonosti. Na Curu i dečka sam zakasnio, ali oni ionako znaju da nisam netko tko bi reagirao s golemim oduševljenjem na njihov electropop kakvog po mom mišljenju ima i previše na sceni. Čuvarkuću sam gledao na zatvaranju KSET-a, ali i kao predgrupu Kandžiji u Vintageu i mislim da nisu loš bend, pa će možda i sastav u određenoj fazi razvoja, ali nisu mi zadržali pozornost dovoljno da se zadržim predugo. Jednostavno je na terasi bilo previše networkinga koji je trebalo odraditi. Ili se to barem tako kaže.
Moram izraziti žaljenje što nisam ulovio Ninu Čorić i Balkan Zoo koji su nastupali u Kući umjetnosti Arsen dok smo mi obitavali na Tvrđavi, ali na svakom festivalu dolazi do takvih preklapanja satnice, a kad je u pitanju SHIP, najčešće upravo koncerti na toj trećoj lokaciju budi tu koji završe kao žrtve. Naravno, bit će još prilika za uloviti ovaj odličan sastav negdje u Zagrebu ili već negdje drugdje. A malo teže će biti uloviti Dellu s Cipra koja je i više nego oduševila publiku i delegate (koji su pametno odlučili što su pratili nju, a ne Bošnjaka na Mihovilu), bar sam tako saznao iz “networkinga” ispred Azimuta.
Općenito gledajući, nemoguće je ne primijetiti da ove godine na SHIP-u nema mnogih od onih lica koja smo u dosadašnjim izdanjima znali ovdje susretati, ali ima ih dovoljno za dobru zabavu. A ima i mnogo novih gostiju, prvenstveno stranaca s kojima se mogu sklopiti nova poznanstva (prvog dana su svojevrna senzacija bili Novozelanđani koji su isključivo zbog SHIPa doletjeli iz svoje zemlje) , prijateljstva i poslovni kontakti koji su, da budemo jasni, glavni i možda najbitniji aspekt ovakvih manifestacija.
Izgleda da je pisanje ovog teksta potrajalo nešto duže nego što sam očekivao. Azimut već bruji zveckanjem šalica jutarnje kave i travarica, prvi speed networking odvija se već na katu, a velik dio društva već me čeka za prvu dozu tog famoznog networkinga, kako se to već kaže.
Pročitajte prijašnji report:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
