Luhrmannova režija očekivano je kičasta i bombastična, Butler se pokazao kao iznenađujuće dobar Elvis, a Hanks je dotaknuo dno karijere kao beskonačno isforsirani pukovnik Parker.
Budući da smo propustili priliku pisati recenziju glazbene biografske drame australskog redatelja Baza Luhrmanna o jednom i jedinom kralju rock and rolla Elvisu Presleyju kad je taj film, jednostavno nazvan “Elvis” krenuo u redovnu distribuciju po kinodvoranama, možda nije loše osvrnuti se na ovaj naslov u trenutku kad postaje dostupan na različitim “video-on-demand” servisima. Ili, ako ćemo biti potpuno iskreni, u trenutku kad film postaje dostupan ilegalnim kanalima distribucije koji i dalje predstavljaju najpopularniji obrazac spajanja gledatelja s kinematografskim sadržajem u vrijeme interneta.
U toj istoj eri u kojoj je između ostalog upravo i iz tog razloga slobodno vrijeme komoditet koji je publici važniji nego novac, filmovi čije trajanje premašuje 160 minuta posebno su suspektni i svatko tko nije zagriženi fan Presleyja vjerojatno će se zapitati isplatili mu se žrtvovati cijelu večer za gledanje filma o glazbeniku čiji je tragični životni put toliko poznat i već mnogo puta obrađivan i u formi igranog filma (ovdje se svakako ističe jednako naslovljeni televizijski uradak legendarnog Johna Carpentera iz 1979. s Kurtom Russellom u naslovnoj ulozi), kao i dokumentarnog poput recentno objavljenog vrlo dobrog dvodjelnog “The Searcher“.
Isplati li se gledati Luhrmannov film ovisit će o tome koji su vam aspekti bitni. Budući da je Baz Luhrmann autor s vrlo prepoznatljivim stilom režije, u odluci će svakako presudno biti kakav vam je stav prema njegovoj beskonačno kičastoj raskoši seta, kostima i šminke, kao i prema njegovoj spotovskoj montaži te kameri utopljenoj u šarenilo svih boja.
Redatelj se dosad već dosad okušao u moderniziranju dramskih predložaka (“Romeo + Juliet” iz 1996.), mjuzikla (“Moulin Rouge!” iz 2001.) i romana (“The Great Gatsby” iz 2013.), pa je sada vrijeme došlo da se okuša i u biografskom filmu. Ipak, najbolji elementi “Elvisa” su isti oni koji su to bili i u njegovim prethodnim uradcima, a to su maksimalističke audiovizualne montaže poput one najbolje kojoj svjedočimo rano u filmu, a koja prikazuje mladog Elvisa u ekstatičnom transu gospel i blues glazbe dok svira sjajan medley pjesama “That’s All Right, Mama” i “I’ll Fly Away”.
Mnogo više problema Baz ima s održavanjem zanimljivog narativa vezanog za život svog protagonista, što postaje primjetno vrlo brzo nakon uvodnog dijela filma koji prati Elvisov meteorski uzlet na scenu i praktički rođenje glazbenog stila koji će promijeniti svijet u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Ali Presleyjeva je tragedija slična onima tolikih drugih glazbenika, što predstavlja problem za gotovo svaku od muzičkih biografija sa stalnim zakopavanjima u uvijek jednake obrasce koji prate slavu i bogatstvo.
Ako smatrate da je biografski film dobar onoliko koliko je dobar glumac u naslovnoj ulozi, moglo bi vas iznenaditi koliko je “Elvis” po tom pitanju uspješan. Austina Butlera prethodno smo mogli vidjeti u filmovima velikana kao što su Jim Jarmusch (zombi komedija “The Dead Don’t Die“) i Quentin Tarantino (u “Once Upon a Time… In Hollywood” gdje sjajno igra psihotičnog Texa), no u ulozi Elvisa on otkriva novu razinu talenta. Naime, Butler kralju nije pretjerano fizički sličan, ali to nadoknađuje vrhunskim kopiranjem njegove mimike i pogotovo boje glasa, a zanimljivo je da je u prvom dijelu filma čak i sam otpjevao pjesme mladog Elvisa.
Iako se film zove “Elvis” i bavi se Elvisovom životnom pričom, moglo bi se reći da je njegov glavni protagonist ipak pukovnik Tom Parker iz čijeg je rakursa priča zapravo izložena. Parker je u povijesti postao upamćen kao jedan od najozloglašenijih menadžera, čovjek koji je Presleyja izrabljivao, krao, pa čak i zatočio; kapitalistički negativac koji parazitira na talentu umjetnika. Odluka da se Elvisovu priču ispriča upravo njegovim glasom mogla bi upućivati na to da je u pitanju kakva apologija njegovog imena, lika i djela, ali Luhrmannov film to ni po čemu nije. Parker ostaje “snowman“, pojam koji u njega označuje nešto na razmeđi varalice i poduzetnika, mračni dio javne figure kojoj je stvarni Elvis Presley samo tjelesna forma i polovica.
Parkera igra Tom Hanks u bez premca najgoroj ulozi svoje velike karijere koja je u prvoj polovici devedesetih okrunjena i s dva uzastopna Oscara u kategoriji najboljeg glumca. Teška prostetika od koje je holivudski miljenik pretvoren u debelu žabu još je i najmanji od problema vezanih za njegovu ulogu, iako mu i ona oduzima značajan dio glumačkih sposobnosti. Mnogo je gori užasan naglasak kakav Parker ne samo da nije imao, već i zvuči kao nešto što je Hanks izvukao iz šešira bez da ga je uopće razradio pa ni ne posjeduje neka pravila kojih bi se glumac mogao držati dok ga pokušava reproducirati. Uloga je tolika sramotna da bi Hanksu zbog nje trebalo naplatiti strogu kaznu.
Još jedno pitanje koje se uvijek pojavi kad je riječ o filmovima ovog tipa svakako je ono o “povijesnoj točnosti” njegovog sadržaja. Osim nekoliko sitnih prilagodbi, primjerice izvođenje pjesme “Trouble” u vrijeme kad još nije nastala, ili pretjerivanje poput onog s izbijanjem nereda na tom istom koncertu, Luhrmann si dopušta dosta slobode kako bi scenografijom pojačao dojam onoga što se odvija u njegovim likovima, pa će tako prvi susret između mladog pjevača i njegovog budućeg menadžera smjestiti u okružje karnevala, točnije u labirint iz ogledala iz kojeg Elvis ne može izići bez pomoći pukovnika koji je doista imao iskustva kao radnik u putujućem cirkusu.
Dočim su takve slobode u filmu dopustive, scene poput kulminacije sukoba između dvojice glavnih likova u kojoj za vrijeme nastupa u Vegasu iscrpljeni Presley otkriva pojedinosti iz Parkerova života i javno mu daje otkaz s pozornice, nemaju smisla i izrazito su štetne po dojam koji film na koncu ostavlja. Čemu takva zastrana u čistu fabrikaciju? Nepotrebno i loše.
Kao što je često slučaj u glazbenim biografijama i u ovoj glazba uvijek stiže u pomoć kad je najpotrebnija. Nije ovdje u pitanju ni samo glazba iz Presleyjevog kataloga, susrećemo i cijeli niz drugih slavnih figura iz formativnog razdoblja rock and rolla. Tu su tako country zvijezde Hank Snow i Jimmie Rodgers (urnebesni David Wenham i Kodi Smit-McPhee), bluzeri B.B. King i Arthur ‘Big Boy’ Curdup (od kojeg će Elvis posuditi jedan od svojih prvih velikih hitova, a igra ga poznati glazbenik Gary Clark Jr.), zatim engleska kantautorica Yola kao Sister Rosetta Tharpe i pokojna Shonka Dukureh kao Big Mama Thornton. Ne treba zaboraviti ni Altona Masona kao Little Richarda.
Ipak, glazba neće ni u jednom trenutku tako fantastično zabljesnuti kao u samom finalu koje prikazuje pravog Elvisa kako anđeoski pjeva “Unchained Melody” na rubu snaga iz tijela koje će uskoro i potpuno otkazati. Tragična je ta slika, ujedno bolna i katarzična, bolna i predivna. Čovjek bi gotovo rekao da se zbog takvog dirljivog kraja i isplati progurati kroz 160 minuta filma koji bolje funkcionira kao džuboks u kojemu se Elvisov materijal miješa s glazbom suvremenih izvođača kao što su Jack White ili pak Doja Cat, nego kao biografija jednog od najvećih divova popularne kulture prošlog stoljeća. Ključna riječ ovdje ipak je “gotovo”.
(Warner Bros. Pictures, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
