‘Bilo jednom… u Hollywoodu’ – Tarantinov šareni i zabavni ‘nothing burger’

‘Once Upon a Time’ je u najbolju ruku zabavan i vrlo dobar, ali jasno je da po kvaliteti pripada u donji dom Tarantinove filmografije, tako da pretjeruju oni koji ga veličaju kao trijumf, no još su više u krivu oni koji napuhuju kontroverze tamo gdje ih nema.

“Bilo jednom… u Hollywoodu”

Sinoć je, dan nakon ulaska u službenu domaću kino distribuciju, u Ljetnom kinu Tuškanac na otvorenom prikazana prva projekcija novog filma Quentina Tarantina “Bilo jednom… u Hollywoodu”. Unatoč pozamašnom kapacitetu ljetne pozornice, sinoć je prodana i posljednja karta, pa neka to služi kao upozorenje svima koji misle večeras uloviti drugu projekciju u šumi Tuškanac da čim prije osiguraju svoju ulaznicu. Ako svratite ranije po kartu, vrijeme možete ubiti na štandovima ispred kina koji nude glazbeni program, koktele i hamburgere.

A kad smo već kod hamburgera, gledajući posljednji Tarantinov uradak sjetio sam se Vana Jonesa, političkog komentatora CNN-a koji je prije dvije godine snimljen izjavljujući kako je cijela afera oko Trumpa i Rusije zapravo jedan veliki nothing burger. Teško je naći bolju sintagmu koja bi opisala “Bilo jednom… u Hollywoodu”, taj šaren i zabavan film, protkan vrckavim dijalozima i nasilnim finalom na kakva smo već naučeni u prethodnim Tarantinovim uradcima.

No, ipak kažem nothing burger jer se čini da je po pitanju scenarija “Hollywood” vjerojatno najtanašniji Quentinov film još tamo od “Death Proof” iz 2007., koji je ionako tek poluozbiljno poglavlje u njegovoj karijeri. Kao i u “Death Proof”, i ovdje su u djelomičnom centru pozornosti kaskaderi, sam Kurt Russell čak ponovno igra jednog, premda sporednog u odnosu na Brada Pitta čiji je Cliff Booth središnji lik priče, uz naravno Leonarda DiCaprija koji tumači Ricka Daltona, ispraznu zvijezdu televizijskih vesterna iz pedesetih koji traži načine da oživi karijeru na samom prelasku u sedemdesete godine prošlog stoljeća dok Hollywoodom kruže čopori hipika. Jedan takav čopor smjestio se na susjednom filmskom ranču, a predsjeda mu tajanstveni vođa Charlie Manson.

Ovdje valja napomenuti da, budući da se Tarantino još tamo od “Pulp Fictiona” prije dvadeset i pet godina nametnuo kao vjerojatno najslavniji holivudski režiser današnjice, njegovi filmovi automatski generiraju veliku količinu prašine čim se pojave u kinima. Horde obožavateljima među kojima su i brojni kritičari odmah svaki od njih obasipaju hvalospjevima i proglašavaju vrhunaravnim ostvarenjem, dok drugi samo čekaju da na njih i njihova redatelja stresu poznatu listu drvlja i kamenja najčešće u obliku optužbi za mizoginiju, veličanje nasilja i latentni rasizam. Ni jedni niti drugi najčešće nisu u pravu, pa tako ni u najnovijem slučaju.

“Once Upon a Time” je u najbolju ruku zabavan i vrlo dobar, ali jasno je da po kvaliteti pripada donjem domu Tarantinove filmografije, tako da pretjeruju oni koji ga veličaju kao trijumf, no još su više u krivu oni koji napuhuju kontroverze tamo gdje ih nema, a najčešće upiru prstom u plošnu prikazanu Sharon Tate (Margot Robbie) ili Brucea Leeja (Mike Moh) koji je prikazan kao napuhana budala koja pritom dobije batine od Pittovoga lika. Iščitavanje bilo kakve konkretne pozicije za ideološku kritiku ovog filma nategnuto je i vjerojatno potpuno besmisleno; ovaj film je ekvivalent šund romanima koje njegov protagonist čita i toga se ne srami, štoviše, upravo u tome leži njegova iskupljujuća kvaliteta, premda to otvara prostor za propitivanje njegovog debelo predugačkog trajanja od dva sata i četrdesetak minuta.

Glazba je u Tarantinovim filmovima oduvijek igrala bitnu ulogu, no u ovom slučaju i tu dolazi do prekomjernoga granatiranja zvučnim sadržajem. QT je iz svoje kolekcije vinila vlastoručno probrao solidan soundtrack koji vjerno oslikava zvučnu sliku ispraznog Hollywooda u posljednjem ljetu šezdesetih, no čini se kako se nije uspio obuzdati jer pokušava ugurati svu silu blještećeg kalifornijskog popa u svaki komad filma, što rezultira fragmeniranim kolažem u gotovo svakom kadru koji postaju sami sebi svrhom već nakon prvih nekoliko scena filma. Čut ćemo tako izvođače kao što su Deep Purple, Neil Diamond, Paul Revere and the Raiders, Simon & Garfunkel i brojne druge, a dok kompilacijski album zvuči relativno smisleno, film jednostavno djeluje muzički prenatrpan isječcima za vlastito dobro. S druge strane, sam album je pak prošaran i vintage reklamama iz tog vremena koje postaju naporne kao i aktualne reklame već pri prvom ponovljenom slušanju.

Sličnu potrebu redatelj je očito imao i s glumačkom postavom, pa se tako trudio oboriti rekord u cameo pojavljivanjima unutar jednog filma. Uz izvrsni vodeći dvojac i ostale spomenute likove vidjet ćemo i beskrajan niz zvučnih imena koji se pojavlju kroz svega nekoliko trenutaka na platnu. Među njima su, primjerice, Damien Lewis (“Homeland”, “Billions”), iznenađujuće dobar izbor za tumačenje Stevea McQueena, Timothy OlyphantDakota Fanning, pokojni Luke Perry, Bruce Dern i, u nešto većoj epizodi, Al Pacino. Ako vam to nije dovoljno, navest ćemo još nekoliko imena: Lena Dunham, Zoë Bell, Scoot McNairy i naravno, sam Tarantino… popis se nastavlja i nastavlja.

“Once Upon a Time in Hollywood” je deveti film Quentina Tarantina, a sam autor već je naglasio kako u karijeri ima namjeru snimiti samo deset filmova, pa bi ovo trebalo predstavljati svojevrsni predlabuđi pjev jednog od najomiljenijih redatelja suvremene kinematografije. Kao ideju za svoj deseti i posljednji film Tarantino spominje kako bi se mogao zabaviti vlastitim doprinosom franšizi Zvjezdanih staza, ali nabacio je i brojne druge potencijalne varijante, između ostalih i završni dio trilogije “Kill Bill”. Poznavajući njegovu neumornu uobrazilju i velik broj zamisli koje ona proizvodi realno je očekivati kako Quentin ipak neće stati na okrugloj desetki te da će nastaviti s radom. Njegov posljednji film daje dovoljno razloga da se tom scenariju veselimo, iako i u suprotnom može poslužiti kao dokaz da je otišao kada više nije bio na samom vrhuncu svog filmskog stvaralaštva.

Ocjena: 7/10

(Sony Pictures Releasing, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X