3,6 rendgena: ‘Joker’ i radikalizacija kritičkih stavova

Je li novi film o usponu (ili padu) jednog od najslavnijih stripovskih zlikovaca, Jokeru, remek-djelo ili opasno smeće? I mora li doista biti jedno ili drugo?

Joker

Upišete li u Google potragu za recenzijama filma “Joker” redatelja Todda Phillipsa, već iz samih naslova zasut će vas mišljenja oprečnija od dana i noći. Jedni, poput dokumentarista Michaela Moorea, primjerice, viču kako je riječ o kinematografskom remek-djelu i jednim od najvažnijih naslova današnjice, dok ga drugi poput časopisa The Guardian proglašvaju najvećim filmskim razočaranjem godine. Festival u Veneciji dodjeljuje mu glavnu nagradu, redakcija Rogera Eberta kaže kako je riječ o “opasnom smeću”.

Taj osjećaj “opasnosti” ovog filma bruji oko njega još od dana kada ga je rijetko tko uopće imao priliku vidjeti. No, malo opasnosti svakako čini dobru reklamu. Kritičari kažu kako je riječ o filmu koji će poslužiti kao poziv na mobilizaciju cijeloj jednoj subkulturi iako je ovdje očito prije riječ o anti-kulturi, mladića okupljenoj pod etiketom koja danas nosi naziv “incel”. Za one koji možda nisu u koraku sa svim sociološkim fenomenima globalne ludnice 21. stoljeća, “incel” je skraćenica za “involuntary celibates”, a riječ je o uglavno mladim bijelcima koji su marginalizirani na lovištima seksualnih partnera, često zbog svojih psihičkih problema, nedostatka higijenskih navika, mentalne ograničenosti ili kojeg god drugog razloga. Uvijek je bilo takvih ljudi, a u doba manje izraženih težnji ka političkoj korektnosti zvali bismo ih jednostavno “nedojebanima”. U vrijeme internetske demokratičnosti, ovi rubni elementi društva svoju nedojebanost nose kao zastavu u pokretu koji ih okuplja dajući im osjećaj da imaju “pravo na seks” kao i megafon koji koriste za širenje mržnje prema ženama, drugim rasama, potiču nasilje i tako dalje…

Centralni lik “Jokera”, Arthur Fleck (Joaquin Phoenix) svakako dijeli mnoga obilježja ove antikulture. Psihički je bolestan, nepoželjan kao seksualni partner, slabo zapošljiv… U filmu pratimo evoluciju njegovog ludila iz impotentnog u aktivno agresivno i to bi, kažu zagovornici teorije “Jokerove” opasnosti, moglo poslužiti mnogima poput njega da na isti način počnu ispoljavati svoje frustracije pretvarajući rezignaciju u nasilnu indignaciju koja će proizvesti ozbiljne probleme u društvu. Zagovornici filma kontriraju pak da ovdje nije riječ o usponu jednog nesretnika u ulogu zločinačke zvijezde, već o posljedicama sustava koji stvara otpad poput Arthura na svojim rubovima, sve dok se rubovi ne prošire sve do jezgre i revolucionarno preuzmu kontrolu od onih koji su ih stvorili.

Već ovaj dijalog pojašnjava kako je ovdje riječ o filmu koji naoko nadilazi superjunački žanr Marvelovih i DC-jevih CGI uspješnica, vizualnih spektakla koji pune kinodvorane, ali ne generiraju jednaku javnu polemiku jer su sadržajno uglavnom isprazni i ideološki nezanimljivi intelektualnijim internetskim perima. “Joker”, kažu, postavlja bitna pitanja. “Joker” više izgleda kao kakav prljavi triler s kraja sedamdesetih nego posljednja međuplanetarna avantura Avengersa. Stripovske avanture nikad nisu bile ovako ozbiljne, a mlađi posjetitelji koji su očekivali nešto na što su navikli u posljednjim desetljećima nedvojbeno su ostali zatečeni nedostatkom akcije u ovoj karakternoj studiji bez velikih eksplozija i velikih bitki.

Sve to je vjerojatno istina, ali ne čini “Joker” izrazito originalnim filmom. Radnju bi se moglo opisati kao spoj dvaju filmova Martina Scorsesea kojima neupitno odaje počast izvedbom, “Taksist” i Kralj komedije” u kojima Robert De Niro glumi mentalno nestabilne pojedince koji, poput Arthura, završe priču kriminalnim i nasilnim činovima. Kako bi ovu usporedbu dodatno podcrtao, De Niro se i glavom pojavljuje u “Jokeru”. Igra televizijskog komičara kojim je opsjednut Arthur, luđak koji želi biti stand up komičar. A to je ukratko sadržaj “Kralja komedije”. Gledanje “Jokera” tako prouzročuje jednak deja vu kakav su fanovi Star Warsa doživjeli uvidjevši da je “The Force Awakens” više remake “A New Hope” nego novi nastavak ili kada smo desetak dana prije premijere “Jokera” spominjali kako je radnja novog svemirskog epa “Ad Astra” zapravo “Apokalipsa danas” na terenu “Odiseje u svemiru”.

Najveća kvaliteta “Jokera” nije dakle niti velika ozbiljnost teme niti nekakva originalnost, već doista maestralna izvedba Joaquina Phoenixa u naslovnoj ulozi. Morao je Phoenix popuniti velike, da ne kažem klaunovski velike, cipele prethodnika, legendarnog Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera koji je tom ulogom posthumno odnio i Oscar.  (Za potrebe ovog teksta, pravit ćemo se da se Jared Leto nije dogodio.) Nije Phoenixova izvedba ništa manje vrijedna pozornosti Akademije od Ledgerove, pitanje je samo jesu li i njezini glasači podijeljeni u mišljenjima o”Jokeru” kao i filmski kritičari. Za pretpostaviti je da jesu.

Što nas ponovno dovodi do pitanja ekstremizacije mišljenja i stavova u popularnoj kulturi. Zašto odjednom sve imamo potrebu doživljavati kao djelo genija ili potpuno smeće? Redatelj Todd Phillips iza sebe ima niz blesavih komedija kao što su “Road Trip”, “Starsky & Hutch” ili trilogija “Mamurluk” koji jasno dokazuju da nije riječ o novom Kubricku ili Scorseseu, pa zašto onda mnogi imaju želju promatrati njegov novi film kao ukazanje novog spasitelja kinematografije? Zašto oni koji prigovaraju nemaju potrebu stati na obzervacijama poput one da se film smatra mnogo ozbiljnijim nego što doista jest, nego mu odmah dodaju prizvuk opasnosti svrstavajući ga uz ekstremističku ideologiju kojoj ne pripada i tako mu dodaju ozbiljnost za koju su prije ustvrdili da mu nedostaje. Možda urednici koji imaju uvid u broj klikova na objavljene tekstove uviđaju da se najbolje čitaju recenzije s  najnižim, odnosno najvišim ocjenama, pa tako stvaraju dojam kao da su izrazito ugodna ili neugodna iskustva u kinodvoranama mnogo češća pojava nego što to doista jesu. Jer, kada se piše o nekom djelu, sve je bolje od opisivanja osjećaja ravnodušnosti. Ne čitaju se objektivni i racionalni stavovi, već oni koji nose najviše strasti.

Kada bi ovaj tekst bio recenzija “Jokera” i iziskivao konačnu ocjenu ispod teksta, možda bi bilo realnije odbaciti našu uobičajenu ljestvicu u rasponu ocjena od 1 do 10 i poslužiti se jednom drugom, a koju je nedavno popularizirao lik inženjera Dyatlova u seriji “Chernobyl”. Kao presudu tada bismo mogli iskoristiti njegovu ocjenu i tumačenje uvjeta u nastanku nuklearne katastrofe koje je u vrijeme emitiranja serije postalo popularnim memom: “3,6 Roentgen. Not great, not terrible.”

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X