3,6 rendgena: ‘Once Were Brothers’ i apologija Robbieja Robertsona

Film u kojem stvari koje su prešućene pričaju glasnije od onih koje to nisu.

‘Once Were Brothers: Robbie Robertson And The Band’

The Band je bio najbliže onome što bi se moglo okarakterizirati kao američki odgovor na Beatlese, čujemo u filmu “Once Were Brothers: Robbie Robertson And The Band” redatelja Daniela Rohera i ima mnogo istine u toj tvrdnji. Petorica nevjerojatno talentiranih glazbenika od kojih su trojica pripadali skupini najboljih pjevača scene svoga vremena započeli su karijeru kao prateći sastav Ronnieja Hawkinsa čiji su muzički izričaj brzo prerasli, a nakon kratke samostalne epizode kao Levon and the Hawks preko bluzera Johna Hammonda mlađeg dolaze do Boba Dylana i priključuju se njegovoj zloglasnoj turneji u fazi njegovog prelaska sa statusa folk proroka u legendu rocka.

Ova (ne)slavna turneja bogato je dokumentirana u brojnim dosadašnjim knjigama i filmovima, posebno u “No Direction Home” Martina Scorseseja koji u “Once Were Brothers” služi kao izvršni producent i jedan od sugovornika. Iz materijala snimljenog za ovaj film potječe i jedini Dylanov komentar iskorišten u Roherovom dokumentarcu, a odnosi se na zbunjujuću činjenicu da je bend pratio Boba na rasprodanim koncertima na koje je publika uglavnom dolazila negodovati po pitanju Dylanovo mijenjanje stila.

Nakon te turneje The Band seli u Woodstock, Dylanovo susjedstvo gdje zajedno rade na sessionima koji će iznjedriti kasnije objavljen album “The Basement Tapes”, ali započinju i autorsko poglavlje i snimaju vlastiti prvijenac “Music from Big Pink” nazvan prema rozoj kući u kojoj je sva ta legendarna glazba nastajala. I dočim je ovaj dio priče detaljno opisan u “Once Were Brothers”, o ostalim albumima kao remek-djelu poznatom pod imenom “The Brown Album” i ploči “Stage Fright” saznajemo bitno manje, dok se, recimo, “Cahoots” uopće ne spominje.

Općenito, ono što je u filmu prešućeno zvoni glasnije od mnogih stvari koje to nisu. Primjerice, čovjek se ne može ne upitati zašto Garth Hudson, jedini preživjeli član The Banda nije sudjelovao u nastanki filma ako razlog ne leŽi u tome da se on ne slaže s pričom koja je ispričana isključivo iz rakursa Robbieja Robertsona, glavnog autora pjesama ovog sastava. Isto tako, nevjerojatno je da se izrazito važan član postave, Rick Danko, imenom spominje u filmu možda sveukupno dvaput. Ali, film je nastao prema Robbiejevoj autobiografiji “Testimony” i uvelike služi kao njegova apologija u odnosu na netrpeljivost koje je ostatak benda, a prvenstveno njihov neslužbeni vođa Levon Helm, gajio prema Robertsonu.

Film će ovdje svoju pozornost usmjeriti prema drugoj turneji s Dylanom (1974.) koju je publika prihvatila mnogo bolje nego prvu, a na kojoj je nastao i sjajan album uživo “Before the Flood”, nakon čega slijedi sve veće Manuelovo i Helmovo propadanje u ovisnost o heroinu. Još više je zastupljen labuđi pjev The Banda, njihov oproštajni koncert “The Last Waltz” koji je ovjekovječen albumom i jednim od najboljih koncertnih filmova u povijesti, a čiju režiju potpisuje opet Scorsese. Na tom koncertu uz bend je nastupio cijeli niz slavnih glazbenika, a osim Dylana, tu su bili i Van Morrison, Neil Young, Joni Mitchell, Eric Clapton, Muddy Waters i drugi. Neki od njih (Clapton i neobično raspoloženi Morrison) javljaju se i u ulozi sugovornika, a tu su još i druge zvijezde poput Brucea Springsteena, premda im show uvelike krade manje slavni Ronnie Hawkins.

Premda je bogat izvrsnom arhivskom građom, fotografijama i snimkama benda iz vremena kada su zbilja djelovali kao utjelovljenje coola, furajući se na modu iz građanskoga rata i tradiciju koja će nakon njih izrasti u žanr americane u vrijeme kada je svijetom vladala pomama za psihodeličnim rockom, “Once Were Brothers” previše pitanja ostavlja neodgovorenima da bi ga se nazvalo odličnim rokumentarcem. Cijela priča o pokušaju pomirenja Robertsona s Helmom na samrtnoj postelji potonjega pogotovo zvoni kao isprazno inzistiranje na zaokruživanju njihovoga odnosa, pogotovo iz razloga što Levon nije bio svjestan da je Robbie uopće tamo.

Šteta što The Band nije dobio film kakav je zaslužio u doba kad je Levon bio živ i sposoban ispričati svoju verziju događaja. Tada ne bismo bili primorani zadovoljiti se filmom o Robertsonu, koji je, ruku na srce, najmanje zanimljiv od petorice članova. Ovako, budući da je nemoguće poreći da se ovaj film isplati vidjeti, treba mu prići s oprezom zbog jednostranosti i kao takvim ocijeniti ga s 3,6 rendgena: not great, not terrible.

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X