Deseti izdanak vječne nasilne franšize mnogo je smisleniji i bolji film od gotovo svih koji su mu prethodili, izuzevši izvorišni film koji je postavio temelje i donio određene inovacije u kinematografiju žanra strave i užasa.
Naoko beskonačne franšize pokrenute početkom stoljeća postale su već pomalo i predmetom sprdnje na internetskim proplancima, pa se tako ljudi redovno šale na bezbroj nastavaka serijala “Brzi i žestoki” čije smo deseto poglavlje nažalost gledali početkom ljeta u kinima. Zanimljivo je da je zapravo manje zapaženo prošla činjenica da i filmovi iz horor franšize “Saw” imaju jednako toliko nastavaka objavljenih još u kraćem periodu.
Možda se interes publike pogubio negdje tamo nakon trećeg nastavka i smrti izvornog antagonista Johna Kramera alias Jigsawa kojeg je s izraženom karizmom igrao Tobin Bell, a možda se i cijeli gimmick na kojem se temeljila premisa serijala postupno istrošila. A počela je upravo tako, kao niskobudžetni film strave čija se radnja odvija praktički u jednoj prostoriji, a u kojem su likovi primorani da vrše neopisive činove nasilja nad vlastitim tijelima kako bi preživjeli “igru” u koju ih ubacuje sadistički zločinac.
Prvi je film iz 2004. godine tako dao odgovor na pitanje tko uopće želi gledati takvu krvavu eksploataciju od koje se često grči želudac, postigavši uspjeh na blagajnama koji mu je automatski osigurao financiranje nastavka. A zatim se to ponovilo i s drugim filmom. I tako još desetak puta. “Torture porn” postao je široko prihvaćenim nazivom za ovaj ultranasilni žanr koji je već sljedeće godine izbacio izdanke poput “Hostela” Elija Rotha. Uvijek je bilo krvožedne publike, a autori serijala “Saw” ostvarili su pozamašan financijski rezultat kladeći se na tu komponentu.
Najzaslužniji za to je izvorni tvorac franšize (kod nas prevedene kao “Slagalica strave”) James Wan, čovjek koji će u povijest ostati upisan kao pokretač nekoliko megauspješnih horor serijala koji osim “Saw” uključuju i “Conjuring” te “Insidious”. Prvi funkcionira kao priča koja konstantno generira vlastite spin-offove i prequele koji se zatim granaju u vlastite serijale, pa smo tako početkom mjeseca gledali i njezin najnoviji izdanak “Nun II”, film koji unatoč manama već tri tjedna sjedi na vrhu američkog box-officea te je uz “Sound of Freedom” već sada osigurao status jednog od najprofitabilnijih uradaka u odnosu na budžet. “Insidious” je pak ove godine dobio nastavak “The Red Door” koji kod nas nije ni došao u kinodistribuciju, možda zbog činjenice da je u pitanju vjerojatno i najdosadniji horor ove godine. Wan je, da ga spojimo s uvodnom rečenicom, režirao i sedmi, jedan od boljih nastavaka serijala “Fast & Furious”. Ipak, trajna ostavština bit će mu kreacija strašnog Jigsawa.
Serijal se, dakle, pogubio nakon smrti antagonista, a jednostavna formula se izlizala, pa su ljudi koji su od Wana i kokreatora Leigha Whannella preuzeli unosnu franšizu izbacivali su mlake kopije koje su unatoč oštrim kritikama i dalje zgrtale dovoljno novca. Posljednji izdanak, pandemijski “Spiral” iz 2021. ubačen je u žanr kriminalističkog trilera s Chrisom Rockom u rijetkoj ozbiljnoj ulozi, ali kritika mu je pokazala kolektivni palac prema dolje. Ipak, film je zaradio dvostruko više od budžeta i zeleno svjetlo za deseti nastavak, ali što uopće smisliti nakon toliko epizoda?
Prije svega, redatelj Kevin Greutert (koji prethodno potpisuje šesti, jedan od bolje ocijenjenih nastavaka franšize) i scenaristički par koji čine Josh Stolberg i Peter Goldfinger, odlučili su se za povratak korijenima, odnosno elementu koji je izvorne filmove činio boljima, a to je Jigsaw glavom i bradom te njegov originarlni tumač Tobin Bell. Radnja filma smještena u vremenski okrvir između prva dva nastavka, a za razliku od njih u svojoj prvoj polovici ima tradicionalnu narativnu formu u kojemu Johna Kramera pratimo u nastojanju da se van službenih kanala javnog zdravstva izliječi od tumora mozga koji ga ubija. Za to nalazi eksperimentalnu kliniku koja djeluje u Meksiku, no ispostavi se da su u pitanju amoralni prevaranti koji se bogate na lakovjernim umirućim pacijentima, a Kramer ne voli nasjedati na takve fore. Ono što voli jest kažnjavanje takvih spodoba, pa se cijeli drugi dio filma pretvara u ono po čemu je “Saw” postao slavan, a to je mučenje kompleksnim napravama u igrama koje svoje igrače tjeraju da si primjerice otpile nogu ili izvade pozamašan komad mozga.
“Tko bi to uopće htio gledati?”, vape stotine zgroženih glasova od kojih je dobrim dijelom projekcije jedan bio i moj vlastiti. Zašto se podvrgavati takvim vizualnim užasima? Premda odgovor na ta pitanja i dalje nemam, publika je i dalje spremna trošiti novac na kinoulaznice kako bi se tim stravama uvijek iznova podvrgavala. Ono što je najzanimljivije u cijelom eksperimentu ipak je činjenica da je “Saw X” mnogo smisleniji i bolji film od gotovo svih koji su mu prethodili, izuzevši izvorišni film koji je postavio temelje i donio određene spomenute inovacije u kinematografiju žanra strave i užasa.
Najveći uspjeh tvoraca jest to da su nakon toliko godina od Kramera/Jigsawa uspjeli stvoriti gotovo pozitivnog lika koji se svojim sadističkim napravama samo osvećuje pravim moralnim nakazama koje predvodi nevjerojatno zla Cecilia Pederson (igra je norveška glumica Synnøve Macody Lund). U serijal se vraća i Shawnee Smith kao Kramorova šegrtica Amanda Young i njih dvoje provest će u plan neke od najodvratnijih Jigsawovih smicalica dosad. Najveću zamjerku može se zapravo uputiti neobično antiklimatičnom kraju čiji bljutav okus ne uspijeva isprati ni mid-credits vinjeta koja barem zatvara dotad nerazriješenu točku zapleta.
Što reći na kraju, isplati li se uopće pogledati “Saw X”? Odgovor leži u smještanju ovog osvrta u našu rubriku “3,6 rendgena” u kojoj filmove ocjenjujemo kao one koji pripadaju kategoriji “not great, not terrible.” Ako imate želuca za takve stvari, možda je u pitanju jedan od rijetkih nastavaka franšize koji nisu doista loši, pa ga stoga ne treba izbjegavati. Ako, pak, niste skloni živopisnim prikazima odvratnih činova automutilacije i doslovnim hektolitrima krvi koji se izlijevaju po ekranu onda vjerojatno niste ciljana publika za ovu franšizu i nećete uživati ni u ovom filmu. Ali, kako uporno dokazuju blagajne – ima tko hoće.
(Lionsgate Films, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
